Danas je blagdan Svih svetih, kada se prisjećamo svojih najmilijih. Dok sam bila dite, nisam baš puno marila za taj blagdan jer nisam ni poznavala pokojnike kojima bismo nosili cvijeće i palili svijeće na groblju. Sjećam se jedne godine kada sam se oglušila na ćaćine prijetnje „pec, pec” i uhvatila lampion gore za onaj lim. Kaže ćaća da sam toliko revala da me cilo groblje sv. Ivana čulo. Svake godine to ćaća prepričava.
Kako starim, tako sve više štujem ovaj blagdan jer su u njemu zastupljeni svi moji preci koje sam poznavala i koji su me odgojili. Tako na groblje sv. Ivana u Makru idemo didu Jozi, koji je umro kada mi je bilo pet godina, i babi Mariji, po kojoj sam dobila ime, čija sam slika i prilika i koju često spominjem u svojim kolumnama. Tu je pokopan i stric mi Slavko, ćaćin brat, koji je cili život bio osebujan lik, ko neki Antuntun Batinićki. I njegove baze često prepričavam.
Na gradsko groblje sv. Križa idemo Hvaranima, maminoj obitelji. Didi Juri, koji je cili život bio invalid, bez ruke i slabovidan, ali bogobojazan i dobar čovik. Tu je i njegova sestra Filomena, koja je ostala stara cura na Hvaru pa ju je dide doveo k sebi u Zagreb, gdje je živio s babom. Oženio ju je za svog prijatelja Slovenca Janeza iz Saveza slijepih, s kojim je teta Filica provela sretne godine i koji je pokopan u istom grobu.
I na kraju, ali ipak meni najvažnija, baba je Hvaranka Štefa, koja me odgojila i naučila većini bitnih životnih stvari. Čak više njezinih priča znadem ja nego mama jer kao dite nisam tila jesti, pa me baba stalno zapričavala pričama iz svog života. A bio je to život stvarno za romana. Od djetinjstva na Hvaru, kada je klima bila drukčija i zime oštrije nego danas, pa je baba, hodajući po snigu u nekim lošim cipelama, jednu zimu dobila toliko jaku upalu noge da su joj je doktori u Splitu htjeli odrezati.
Baba se bunila i nije dala da joj režu nogu, na što ju je doktor plesnuo jer šta će mulica njemu zapovidat. Kako joj je brat, koji je bio više od dvadeset godina stariji od nje, bio skrbnik, veli doktor njemu što će s nogom.
Pa ostavite joj nogu kad već želi.
Tako je i bilo. Doduše, cili život je šepala i bila invalid, ali je ipak kakvu-takvu imala nogu. I takva je bila moja baba Štefa cili život. Šta bi naumila, to bi i ostvarila.
Tako su ona i dide, oboje invalidi, odselili u Zagreb jer za njih na otoku nije bilo posla. Radili su u dobrim firmama. Baba u Plivi, dide na pošti, a teta Filica, didova sestra, kao čistačica u Leksikografskom zavodu, gdje joj je šef bio Krleža, po kojem zavod danas i nosi ime. Svih se tih mojih pokojnika i njihovih priča i danas živo sjećam, pogotovo na ovaj dan koji svi mi posebno štujemo.
Izmolimo par molitvica na groblju, prepričamo neke dosjetke iz života pokojnika i zataknemo im cviće u vaze. Ja uvik imam neke svoje fore i crni humor pa govorim da bih tila da me pokopaju na groblju s najlipšim pogledom, onom u Makru. Ko da će mi tada biti bitan pogled! Neće meni, ali će mojim nasljednicima koji će mi, valjda, donit cvit i izmolit molitvu. Pa će reć ko i ja sada: Alaj mi mama ovde ima najlipši pogled!
Vidim da se u zadnje vrime sve više slavi i Halloween, kao još jedna izmišljotina koja nam je došla iz Amerike, pa je crkva sv. Marka, uinat tome, organizirala Holywin, bdijenje za Sve svete, šta mi je super ideja. Jer Halloween nikad nije bio dio naše kršćanske tradicije. Nikad mi nismo slavili vještice, nego smo slavili Sve svete i naše pokojnike, kako i zaslužuju, barem ovaj jedan dan u godini.
Iako ih se ja sjetim skoro svaki dan.