Prije ulaza u naseljeni dio Makarske sa zapadne strane nalazi se predio Vepric. Tu se nalazi svetište Majke Božje Lurdske, osnovano 1908. godine, a svečano blagoslovljeno sljedeće godine. Biskup Carić blagoslovio je špilju i kapelicu na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 1909. godine, što je zabilježeno i na spomen-ploči u samom svetištu. Nastalo je po uzoru na francusko marijansko svetište u Lurdu (Lourdes), gdje su se 1858. godine dogodila Marijina ukazanja. Katolička crkva u Vepricu je odobrila obavljanje istih liturgijskih pobožnosti kao i u samom francuskom Lurdu (procesije sa svijećama, blagoslov bolesnika, križni put).
No, energija svetosti ovog predjela znatno je starijeg podrijetla. Nekoć davno, na nekom dijelu ovog područja vjerojatno se nalazilo svetište, još iz razdoblja prije osvajačkih pohoda apeninskih susjeda. Riječ je o špilji Bubnjevači, koja svojim nazivom, u kojem se nalazi obredni toponim osnove *bab (ovdje u varijanti *bub), upućuje na mogućnost da je ovdje bilo obredno mjesto. Pa i Gradina, koja se nalazi nekih 700 metara istočno od Bubnjevače, svojim položajem i vrlo slabo očuvanim niskim ziđem upućuje na mogućnost da je riječ o obrednom mjestu, a ne o obrambenom položaju, odnosno nekoj vrsti utvrde.
Na razmišljanje da je posrijedi obredno mjesto s vremenskim kontinuitetom iz davnina upućuje nas niz međusobno povezanih toponima. Prvi od njih je sam naziv ovog predjela, Vepric. Iako se na prvi pogled čini da u ovom nazivu nalazimo životinju, divlju svinju, odnosno vepra, dubljim sagledavanjem prostorne slike, kako ovog tako i istočnoeuropskog prostora, dolazi se do pretpostavke da se u nazivu krije jedna druga životinja, odnosno gmaz – zmija.
Već je bilo govora o tome da se na sveeuropskom prostoru, pa tako i na našem, nekoć davno štovao kult zmije te da je ta zmija, kasnije zmaj, imala dobre osobine, a ne loše, zle, koje danas prate tog plazećeg, puzajućeg gmaza. Također je bilo rečeno da je najstariji zabilježeni naziv za goru Bijakovu Adrion, naziv koji je usko vezan za Jadransko more, a koji također označava tog gmaza. Latinski izraz vīpera prema jezikoslovcima nema neposredni korijen u protoindoeuropskom (PIE) jeziku, već nastaje spajanjem dviju riječi, vīvus („živo”) i pariō („nositi, roditi”), iz čega nastaje vivipara, sa značenjem „ona koja nosi (u sebi) žive”. Tijekom vremena dolazi do redukcije pa od te riječi nastaje vipera. No što ako taj isti izraz za zmiju nalazimo na znatno udaljenijim, baltičkim prostorima?
Kao što je bilo rečeno u prethodnim tekstovima, stare kulture, napose one iz indoeuropske (IE) kulturne baštine, oronime i hidronime imenovale su prema osobinama božanstava ili neposredno njihovim imenima. Stare kulture su nestajale, dolazile su nove, no nazivi tih prostornih jedinica ostajali su, pa se velik broj tih naziva očuvao do današnjih dana. To je slučaj, osim sa spomenutim nazivom Adrion, i s nazivom prostora o kojem je riječ, Vepric.
Osobno držim da ovaj naziv za puzajućeg gmaza nije ograničen samo na latinsko podrijetlo. Iako su ga prihvatile mnoge druge kulture čiji se jezici temelje na latinskom jeziku, može ga se pronaći i na širem prostoru istočne Europe, od Baltika do Jadrana. Naravno, neki od ovih naziva možda uistinu upućuju na vepra, divlju svinju, napose oni koji se odnose na ojkonime, odnosno nazive naseljenih mjesta, no valja naglasiti da ima elemenata koji nas upućuju na mogućnost da je posrijedi riječ o zmiji.
Nama najbliži toponim nalazi se na Pelješcu, zapadno od naseljenog mjesta Blato, i to kao naziv vrha, u obliku Veprijak. To što se nalazi na vrhu brda bitan je element jer, kako je prethodno rečeno, gore, gorski vrhovi te vodena tijela nosili su nazive prema imenima nekih božanstava. Poznato je da veprovi uglavnom ne vole živjeti na samim, ogoljelim vrhovima brda i gora, već su im draži niži i srednji gorski predjeli. Stoga ima osnove pretpostaviti da se u nazivu ovog brda nalazi relikt davnih vremena koji je naknadno samo slaviziran, što se opaža u dometku -(j)ak.
Priča postaje zanimljivija kada se pomaknemo na prostor današnje Češke, do mjesta Vepří, uz koje se nalazi jezero Račín, pokraj kojeg se razvilo istoimeno naselje. Ovaj hidronim nosi naziv po Draču, najraširenijem nazivu za kultnu, odnosno obrednu zmiju. Taj toponim pratimo širom Europe u različitim varijantama.
Nadalje, zapadno od naselja Vepří nalazi se još jedno naselje, naziva Vepřová, uz koje se nalazi još jedan obredni hidronim, Losenický potok. Da stvar bude još zanimljivija, u Češkoj (pravilniji naziv je Čehija, no slabo je u uporabi) nalazi se još jedan hidronim od interesa, Vepříkovský potok, uz koji se razvilo naselje Vepříkov.
U blizini se nalaze jezero Kačnik (o ovom toponimu već je bilo govora – kača = zmija), Trnovy rybnik (trn je također toponim koji upućuje na obred), naselje Lešnice, kao i Lesni rybnik. Potonja dva toponima usko su vezana za toponime na našem prostoru, Lošinj i Lessina (stari naziv za otok Hvar).
Da se ovaj toponim s osnovom vpr ne javlja samo na slavofonom području, potvrđuje toponim jezero Vepriai u Litvi. Bitno je naglasiti da se nedaleko od ovog jezera nalaze rijeke Geleže i Šventoji, kao i ojkonim Labanosiai, što nas upućuje na vrlo dubok jezični sloj ovih toponima te ukazuje na drevnost baltoslavenske kulturne grupe. Naime, obredna osnova lab/lub također se pronalazi širom Europe, napose na istočnoeuropskom prostoru.
Što se tiče naziva rijeke Šventoji, valja naglasiti da se njezina osnova nalazi u vrhovnom božanstvu polapskih Slavena, Svantevidu, a korijen je u sanskrtskoj riječi śveta, koja upućuje na svijetlu ili bijelu boju. Otud i u našim jezicima riječ svet, svetac.
Naziv litavske rijeke Šventoji bitan nam je za sagledavanje užeg prostora podno Veprica, odnosno prostora u kojem se veprički potok ulijeva u more – Cvitačke. Čini se da je i ovaj toponim obredne podloge, a na to upućuje njegov odnos s vepričkim potokom.
Međutim, rekonstrukcija izvornog naziva Cvitačka vodi u dva smjera. U jednom je vezana za već spomenuti sanskrtski izvornik śveta i litavsku rijeku Šventoji, a u drugom vodi do praslavenske rekonstrukcije květъ, koja opet ima podlogu u PIE ḱweyt, a koja upućuje na sjajnu boju. Iz ove PIE podloge nastaje rekonstruirana riječ kweistei (protobaltoslavenska jezična grupa), iz koje proizlaze riječi cvjetati, procvjetati, rascvjetati.
U slovačkom jeziku pratimo je kao kvet (cvijet), no bitno je naglasiti da se u nazivu cvijet nalazi „svijetla” podloga, te opet dolazimo do sanskrtskog izvornika śveta, koji, kako je rečeno, upućuje na svijetlu boju.
Međutim, kada se krene u područje lokalizama, tada shvaćamo da se „rascvitati” može odnositi i na bilo kakvo naglo rastvaranje, širenje, pucanje ili otvaranje pod pritiskom. Tako taj izraz pratimo kod književnika Mladena Vukovića, u njegovu opusu hrvatskih inačica haiku poezije, koje je nazvao „H(rv)aiku”:
„Zvizdan upeka/u konobi proliće/bačva rascvitala”.
Isti izraz pratimo i kod samozatajnog pašmanskog pjesnika Željke Sutlovića:
„Ne more taknut rascvitalo srce, što pismon će grlit zaškurile ure.”
Sinonim za „rascvitati” nalazimo u pjesmi legendarnog Tome Bebića „Leute moj” – „Rastočija si se ka barilo, leute moj” (rascvita se kao bačva, a tu frazu pratimo kod gore spomenutog Vukovića).
Svi ovi lokalizmi usko su vezani za izraz „rascvjetati se”, odnosno proširiti se u odnosu na prethodni stadij razvitka. S obzirom na to da je i obredna zmija, vipera po latinskom, u ovom drevnom kultu također bila ubijena tako da joj se tijelo raskolilo (udarcem malja, bata ili gromom), čini se da se i toponim Cvitačka može odnositi na izmijenjeno značenje riječi „rascvjetati se”, u novom značenju „raskoliti se”.
Još je jedan toponim uz Cvitačku zanimljiv, a riječ je o položaju „Ramova”. Njime, kao i drugim toponimima zapadno od Cvitačke, bavit ćemo se drugi put.