Zadnjih desetljeća je u alternativnim pogledima na povijest naših krajeva javila ideja da su Iliri u suštini južni Slaveni. No, ta ideja nije novijeg datuma: započela je s Vinkom Pribojevićem, to jest s njegovim djelom “De origine successibusque Slavorum“(Podrijetlo i slava Slavena), izdanom 1532. godine. Po njemu su npr. Aleksandar Makedonski, Aristotel, sveti Jerolim svi od reda Slaveni. Također, u istu grupu spadaju i Tračani, te Iliri, kao i Makednosci s njihovom najpoznatijim spomenutim predstavnikom.
U djelu Maura Orbinija “Kraljevstvo Slovena”, izdanom 1601. godine, osjeća se začetak panslavizma, koji se kasnije razvio u 19. stoljeću. Orbini, između geografske distribucije slavenskog življa i njihove povijesti navodi i desetine vandalskih i slavenskih riječi, pa na osnovu toga zaključuje da su Vandali Slaveni, a ne Germani. Njegovo djelo svodi se na nekoliko ključnih pogleda: smatrao je da su Slaveni srodnici Gotima i da su iz njih proizašli (u Skandinaviji), da su Iliri govorili slavenskim jezikom, te je podržao rad Pribojevića o slavenstvu Aleksandra Makedonskog. Ideju o političkoj uniji svih Slavena prvi iznosi Juraj Križanić u drugoj polovici 17. stoljeća, a na njegovu ideju, kao i na ideje Pribojevića i Orbinija naslanjaju se ideje Poljaka Kolara (18. stoljeće) i Slovaka Šafarika (19. stoljeće). Međutim, kada govorimo o panslavizmu, tada govorimo o političkoj ideji, ne kulturološkoj.
Osim panslavizma, postoji i jedna druga odrednica, koja bi bila srodnija i bliskija kulturološkoj definiciji, a to je ideja o panilirizmu, koja je pasivno začeta od strane njemačkog arheologa Kossine (poznat po nacističkim idejama), nastavljena je preko Pokorniya i Krahea, na način što vrše vezu Ilira s lužičkom kulturnom grupom (1300-500 pr. Kr.) i starim europskim hidronimima (nazivima rijeka). Danas, u začetku druge četvrti dvadeset i prvog stoljeća, ni jedna a ni druga ideja nije zaživjela, mada imaju aktivne pobornike istih.
Međutim, ozbiljan istraživač ne može zanijekati neke kulturne elemente, npr. jezik i duhovnu kulturu. S obzirom da je duhovna kultura nematerijalna, nju možemo pratiti preko usmene ostavštine, pisanih izvora ili preko materijalnih ostataka a koji upućuju na ritual ili neki drugi čin koji je sastavni dio duhovne slike nekog šireg kulturnog kompleksa.
Tako npr. pokojni talijanski paleolingvist Mario Alinei tvrdi kroz svoja djela da su Slaveni prisutni na njihovom današnjem prostoru još od paleolitika. Inače je osnivač PCT-a, to jest „Paleolythic Continuity Theory“, a temelj ove teorije jest da nije dolazilo do velikih smjena kroz duboku povijest Europe. Isti je i izazivao slavenske lingviste na sučeljavanje u kojim bi im dokazao da je latinski jezik nastao iz slavenskog. Prilično smjele i odrješite izjave za neslavenskog istraživača! No, koliko je Alinei u pravu?
Pokojni srpski jezikoslovac Milan Budimir u svom djelu „Pelasto-Slavica“, izdanom 1956. godine, navodi veze nekih riječi iz slavenskog i predgrčkog (pelaškog) jezika koje su usko povezane. Isti ne navodi da su Pelasti Slaveni, nego da postoji jaka veza u jezičnim konstruktivnim elementima ta dva etnosa koji su zemljopisno udaljeni tisuće kilometara. Hans Krahe je pronašao mnoštvo hidronima po čitavoj Europi a koji bi upućivali na jedinstvenu europsku kulturu. Međutim, njegovi nalazi su dobrim dijelom ignorirani od lingvističke i arheološke struke, jer se ne uklapaju u klasični narativ o nastanku i prodoru PIE (proto-indoeuropske) kulture na prostor Europe. Po njemu, kao i nekim drugim istraživačima, prije prodora kulture koja je nazvana PIE, u Europi je već postojala starija inačica zajedničkog jezika čija je frakcija ono što mi danas nazivamo PIE. Najveći problem jest nedostatak multidisciplinarnosti u modernim istraživanjima, jer bi se kombiniranjem folkloristike, etnologije, mitologije, lingvistike i arheologije došlo do jasnijih rezultata, jer bi se tada uočilo da rekonstruirana PIE mitologija odstupa od arheoloških nalaza: rekonstrukcija tzv. PIE mitologije uistinu potvrđuje stariji sloj jedinstvene kulture na sveeuropskom prostoru, a to ide u prilog hidronimskim nalazima Krahea.
Gdje su u čitavoj ovoj priči Iliri i Slaveni? I kako definirati izraz Iliri? Genetska istraživanja potvrđuju izrazitu starost I2a haplogrupe na našem prostoru (ta grupa je popularno nazvana „ilirska“, kao što je i R1a popularno nazvala „slavenska“). Stoga, da li je naziv Iliri adekvatan samo onda kada se koristimo „ilirskom“ kulturom grupom, a koja započinje s željeznim dobom, ili isti termin možemo koristiti i dublje u povijest, u brončano, i prethodna kamena doba, prateći haplogrupu? Osobno nisam sklon korištenju naziva Iliri, jer je stranog podrijetla, za razliku od izraza Slaveni, koji je domaćeg jezičnog podrijetla.
Kao što je rečeno na početku, postoji određena skupina koja tvrdi da su Iliri južni Slaveni, međutim, kad se pogleda kroz prizmu materijalne kulture, čini se da ne postoje poveznice koje bi mogle zbližiti ili sjediniti ove dvije kulturne grupe u jednu. No, s druge strane, ne možemo zanemariti neke veze duhovne kulture koje zbližavaju ilirsku, slavensku i germansku grupu. Riječ je o istom vrhovnom božanstvu koji se kod Ilira zvao Vid(as/us), pa otud i mnoštvo oronima, ojkonima i prezimena koji upućuju na kult istog. To božanstvo se kod polapskih slavena zvalo Svantevid, a kod Germana Wodan, nama poznat preko mlađeg naziva Odin. Kod istočnih Slovena se isti spominje, no i dalje je Perun vrhovno božanstvo, a ne Svantevid. Germanski istraživači zaključili su da je Wodan/Odin umetak u stari germanski panteon; Wodan je nadomjestio gromovnika Thora (Peruna u Slavena), te postaje otac Thoru. Čudi me da nitko od slavista koji se bave slavenskom mitologijom nije uočio „umetak“ kao što su uočili germanski istraživači. No, za razliku od Slavena, a napose istočnih to jest literarno-usmene ostavštine istih, gdje shvaćamo da su dva osnovna božanstva Perun i Veles, mi nemamo jasnu duhovnu sliku kod Ilira, osim što se lako iščitava da je prije kulta Vida dominirao jedan drugi kult, kult zmije/zmaja. U suštini, ta zmija je božanstvo kojeg Slaveni nazivaju Veles, i toponimi koji upućuju na ovaj drevni kult nalaze se širom Europe, što potvrđuje Kraheovu teoriju o jedinstvenoj hidronimiji u staroj Europi. Dakle, očito je da je kult zmije stariji kult, te se uočava da je nekoć taj kult bio rasprostranjen čitavom Europom. Ne znam koji su to elementi koji su naveli starije istraživače da sjedinjuju Ilire i Slavene, no s druge strane ne možemo zanemariti neke prapovijesno/antičke jezične veze ovog prostora s jezikom Slavena. Ne možemo ni zanemariti činjenicu da Aleksandar Makedonski nije pričao grčkim jezikom kad se obraćao svojoj vojsci. Interesantan je antički naziv za grad u Makedoniji, Bylazora ili Vilazora, a koji se danas navodi na google mapi kao „Археолошки локалитет Бела Зора“ (Arheološki lokalitet Bela Zora). Dakle, iako se izvorno piše Byla ili Vila, promijenjeno je u „Bela“. Međutim, s obzirom da je utvrđeno prije da mnoštvo toponima koji sadržavaju m-l-(s) osnovu upućuju na crnu boju htonike, jer je htonika nekoć dominirala Europom, moguće je da se ovdje radi o „Crnom brdu“, gdje je mls (melas, milas) osnova uslijed smjene „m“ u „b“, a ora se odnosi na starogrčki „oros“, sa značenjem brdo, gora.
Kad se promatra samo jedna grana stabla znanja, ne zna se ništa o drugim granama, o deblu i o korijenju istog. Drugim riječima, ukoliko se ne kombinira znanje koje smo stekli kroz grane, debla i korijenje, dobijemo samo jedan ulomčić oveće „puzzle“ slike. Tek kad se slože sve puzle, dobije se jasna slika: u ovom kontekstu slika duhovne kulture stare Europe u kojoj postoje jedinstvene kultne veze kultura s krajnjeg zapada (Portugal i Španjolska) i onih s istoka Europe, pa i šire, sa širim prostorom Azije, kao i sa sjeverom Afrike. Stoga možemo zaključiti da ilirsko-slavenske veze nemaju neku jaču utemeljenost; zastupnici te ideje često uzimaju vokabular kao temelj ove teorije. No, valja shvatiti da što dublje idemo u povijest, jače se osjeća jedinstvenost jezika na sveeuropskom prostoru, no NIKAKO ne smijemo zanemariti činjenicu da se mnoštvo rekonstruiranih PIE riječi i dan-danas (dakle, nakon 5-6000 godina!!!!!) nalaze u opticaju među slavenskim življem, napose u južnoslavenskoj grupi, što dovodi do zaključka da se staroeuropska kultura najbolje uščuvala u baltoslavenskoj kulturnoj grupi.