Prošli put smo shvatili koliko je crna boja “prožela” određeni broj prezimena naših prostora.
Ovaj put ćemo se baviti prezimenima koja su proizašla iz elemenata još starijeg kulta od spomenutog – Vidovog. Riječ je o kultu zmije/zmaja, koji se odvijao ne samo nanašem prostoru, već na sveeuropskom.
Ne zna se u kojem je periodu noviji kult antropomorfiziranog božanstva Vida prevladao stariji kult zmije/zmaja, to jest Drakuna, Drača, no čini se da se to dogodilo posredstvom utjecaja Yamnaya kulturne grupe, posredno ili neposredno. Elemente kulta božanstva Vida možemo pratiti na prostoru jugoistočne Europe, među “Ilirima”, “Tračanima”, “Dačanima” i novopridošlim “Grcima”, no iste elemente pratimo i na prostoru sjeverne Europe, kako među polapskim Slavenima (Svantevid), tako i među Germanima (Odin, starija inačica Wodan).
Postoji čvrsto uvjerenje među germanskim istraživačima (Danska, Njemačka) da je kult Odina uvezen s istoka ili jugoistoka.
Da je kult Drača bio dominantan ovim prostorima svjedoče nam nazivi mjesta Drašnica, Bratuša, albanskog grada Drača, te otoka Brača, kao i neki hidronimi, to jest nazivi vodenih tijela – na primjer tučepski potok Braduša. Taj potok prolazi pored Grada/Gradine, pa potom do Draganja brda, zatim teče pored crkve svete Kate. I sam naziv brda, Draganje brdo, upućuje na istu kultnu figuru, Drača.
Prvo trebamo krenuti od činjenice da je tadašnje stanovništvo ovo božanstvo htonskih (zemaljskih) obilježja smatralo dobrim božanstvom, jer im je isto podarivalo sve plodove za život; svi se plodovi dobavljaju iz zemlje. Dobro božanstvo je i drago, milo. Službeni pokušaji etimološkog odgonetanja podrijetla i izvornog značenja riječ „drag“ idu u dva smjera; po jednom, ova riječ vuče podrijetlo iz protoindoeuropskog korijena *der-, sa značenjem derati, guliti, a po drugom iz protoindoeuropskog korijena *dʰer-, sa značenjem držati. Osobno držim da su oba dva pokušaja promašena, jer smatram da je riječ „drag“ usko vezana i za drugu riječ, drakun, to jest drač, drako; u suštini je riječ o zmiji/zmaju. Struka uglavnom prihvaća etimologiju riječi drakun po Pokornyu, a koji tvrdi da je riječ usko vezana za sanskrtsku riječ drishyati, a ona se odnosi na pogled, koji je po njemu paralizirajuće naravi u zmije, pa otud i naziv za istu. Međutim, osobno držim da je ova predložena etimologija neispravna; naziv za zmiju/zmaja treba tražiti u sanskrtskom glagolu „dru“, a koji upućuje na ubadanje, probadanje, oštrim predmetom guranje nizbrdo, a na to indirektno upućuje i Petar Skok kad se bavi našim starinskim izrazom „dročiti“, a koji je skoro u potpunosti istovjetan sa sanskrtskim „dru“. Dakle, zmija je ta koja je probodena u jednom kultnom činu, no o tome nećemo sad pisati, već ćemo ostati na identificiranju prezimena koja su bazirana na osnovi starijeg kulta zmije/zmaja. Prije nego što krenemo u prepoznavanje prezimena, krenimo od gore spomenute činjenice da je to htonsko božanstvo, ta zmija/zmaj, ljudima donosila dobrobiti, te je smatrana dobrim božanstvom, dragim. Držim da je riječ „drag“, ime (u varijantama) „Drago, Dragutin, Dragoslav“ itd. usko vezana za prirodu tog kultnog božanstva – draga je i dobra. Tek posredstvom kršćanstva, ista kultna zmija postaje loša.
Stoga su prezimena Dragović, Dragičević, Drašković, kao i ostala koje u sebi imaju -drag osnovu u suštini, posredno ili neposredno, vezana za to starije kultno biće, za zmaja, koji je dobar, drag. Drugo prezime koje također vuče korijene iz starijeg kulta jest Kačić. Kača je stari naziv za zmiju koji je bio prisutan u Slavena, no još uvijek je ta riječ prisutna u slovenskom jeziku. Ne zaboravimo da obitelj Kačić u svom porodičnom grbu ima zmaja.
Drašničko prezime Šulenta, kao i Šalinović iz vrgorskog kraja, također ukazuju na zmiju, svojom osnovom s-l-n; za tu osnovu je uočeno da se javlja u većem broju u toponimiji (grad Solin, toponim Solun /Imotski/, toponimi Soline /Drašnice, Brela, Gradac…/). Riječ ima svoj relativni korijen u rekonstruiranoj protoindoeuropskoj riječi *sleyd"-, puzati. Ukoliko krenemo od jezika kojim se danas služimo, tada uzimamo u obzir drugi izraz za riječ mraz - riječ slana, koja u rekonstruiranom protoslavenskom izričaju glasi *solna, te je potpuno istovjetna s tekućim izrazima salna (Latvija), te salna (Litva).
S izrazom slana usko je vezan i izraz saonice, te salinac, to jest donji dio saonica kojim iste neposrednim neprekinutim kontaktom kližu niz snijeg. Kada bismo u tekućem jeziku mogli izvući iz izraza ,,salinac" glagol za klizanje, on bi glasio salinjanje, pa je stoga za pretpostaviti da je kod saonica došlo do gubitka slova ,,I". Riječ koju koristimo - salo - u suštini se odnosi na klizavi dio tkiva. Dakle, slana je izraz koji izvorno upućuje na led, otvrdnuti snijeg, po kojemu se kliže.
Klizanje i puzanje, to jest plaženje, u suštini su iste radnje, samo sto je jedna pasivna, a druga aktivna. Odlikuje ih neposredni neprekinuti kontakt jednog predmeta o drugi prilikom kretanja barem jednog. U litavskom jeziku bilježimo i sljedeće glagole koji upućuju na puzanje - sliauzti te slinkti. Obje imaju za osnovu SL. Dakle, još jedan stariji (rekonstruirani) naziv za zmiju, a iz kojeg su proizašli toponimi i barem dva gore navedena prezimena jest *salin, jer ista puže po tlu.
Postoje još dva prezimena, jedno iz našeg kraja, a drugo iz susjedne BiH, iz mjesta koje se nalazi između Sanskog Mosta i Prijedora – Puzigače. Doduše, prezime koje je meni poznato dolazi u varijanti Puzigaća. Prezime koje je s našeg kraja jest prezime Gaće, a koje je usko vezano za Puzigaću, kao i za naselje Gaćelezi. Osim ovih toponima, a iz kojih su proizašla prezimena, postoji još pregršt manjih toponima koje u sebi sadržavaju „gać“ osnovu. Držim da je ovdje došlo do izmjene iz „k“ u „g“ jer su stražnjonepčani suglasnici (k, g, h) lako prijelazni iz jednog u drugi, pa tako kad govorimo o „gaća“ toponimu, u suštini imamo „kača“ toponim, dakle, opet kultnu zmiju.
Vrlo interesantno je izumrlo prezime Adrović iz Gradca. U Gradcu se nalazi potok Jedro, a koji nema veze s jedrenjem, već se tu radi o inačici riječi „adri“, a koju pratimo u nazivlju Jadranskog mora, kao i u prvom zabilježenom nazivu za goru Bijakovu, Adrion. Dakle, kad govorimo o potoku Jedro u Gradcu i o danas izumrlom prezimenu Adrović, tada isto tako govorimo o kultnoj zmiji kao podlozi za nastanak ovog prezimena.
Čak se čini da i prezime koje pratimo u Živogošću – Brajković – također ima „zmijske“ osnove. Toponimi Brajkovac (omanje polje – zaleđe Drašnica, a koje se nalazi podno kultne brončanodobne gomile), Bratinac (omanje polje, Dragljane), te bi spadali u toponimsku osnovu iz koje proizlaze prezimena koje u sebi imaju već izvrnuti oblik brač(t) u odnosu na izvorni, drak; u tu kategoriju toponima spada otok Brač, a među hidronimima tučepski potok Braduša, Ambrakijski zaljev (Grčka), te „Bračansko jezero“ (Lago di Bracciano, Italija). Vjerojatno u tu kategoriju spada i prezime Bratim, podrijetlom iz Sitna, kod Žrnovnice. Vrlo su interesantna prezimena koja u sebi nose -rad,-mat i -bab/pap osnovu. O njima će biti više riječi slijedeći put.