Neka prezimena naših krajeva nam kazuju i više od obiteljskog naslijeđa; ona nam govore kako o dva predkršćanska kulta koja su se odvijala na ovim prostorima, tako i o samoj toponimiji krajobraza, a koja je opet, u nekim slučajevima, vezana za gore navedena dva kulta.
Tako nam direktno o mlađem kultu svjedoče tučepsko prezime Vitlić, te drveničko Vitasović.
Zemljopisna rasprostranjenost Tučepa u priobalju, potpomognuta konfiguracijom samog terena, omogućila je da su jedino mjesto na priobalju Makarske rivijere a koje imaju na uskom položaju dva oveća prapovijesna, dakle pretkršćanska svetišta - gradine.
Ta svetišta u Tučepima su nam ostala sačuvana nazivima Grad/Gradina i Sutvid. Dok je za svetište Sutvid jasno da je izvorno bilo posvećeno vrhovnom domorodačkom božanstvu Vidu, a koje je u kršćanskom periodu kristijanizacijom prenamijenjeno u svetište svetog Vida, titular svetišta Grad/Gradina nam nije poznat preko naziva svetišta.
Pažljivim iščitavanjem toponima i njihovim međusobnim odnosom, shvaćamo da je ovo svetište posvećeno također istom božanstvu kao i Sutvid, istočnije svetište. Na to nas upućuje prostor pod svetištem, na kojem se nalazi današnji zaseok Vitlići. Stoga zaključujemo da je taj prostor pod svetištem, a na kojem se danas nalazi zaseok Vitlić u nekoj varijanti imalo osnovu VDL te je tokom vremena osnova izmijenjena u VTL.
Sličnu situaciju bilježimo i na prostoru omeđen Kozicom, Brikvom i Dugim Njivama - riječ je o dvama planinskim vrhovima – Velika Vidovica (910 m), te Mala Vidovica (852 m). Interesantan je prostor sjeveroistočno od tih planinskih vrhova naziva Vitosovica. Ovaj podatak nam je izuzetno važan za praćenje starosti prezimena.
Na Makarskom primorju, u mjestu Drvenik, imamo prezime Vitasović. I ovo prezime, kao i prostor Vitosovica, u sebi nose osnovu VTS, no daljnjom raščlambom, raščlanjujemo je na VD(T)-S, gdje je S u suštini dio staroeuropskog sufiksa -as.
Isti sufiks pratimo na još jednom tučepskom toponimu, ujedno i zaseoku, Marasi. Nadalje, taj sufiks je prisutan na prostoru čitave istočne i jugoistočne Europe koje duboko zalazi u pretkršćanski period. Isti sufiks i danas pratimo od prostora Grčke preko prezimena - uzmimo za primjer poznatu glumicu i pjevačicu Irene Papas, ili košarkaše iz druge polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća - Panagiotis Giannakis, Nikos Gallis, Panagiotis Fassoulas.
Identičnu situaciju pratimo i na Baltiku, također preko košarkaša tadašnjeg SSSR-a, iz kluba Žalgiris - Arvydas Sabonis, Rimas Kurtinaitis, Šarunas Marčiulionis, ili preko prezimena arheologinje Marije Gimbutas. Ukratko, sufiksi -as, -is, drevne su prirode.
Kad već pričamo o sufiksima, a spomenuli smo Maras prezime, spomenimo i još jedno tučepsko prezime – Mravičić. Oba prezimena u sebi nose MR osnovu; riječ je o staroeuropskoj osnovi koja se odnosi na crnu iii općenito tamnu boju, iz koje su proizašle riječi more (tamna slana voda), mrav - insekt uglavnom crne boje, rijeke naziva Morava, toponimi Murava (na primjer u susjednom Živogošću), ime Marko, izraz mrk, mrak, Mauri (antički naziv za berberska plemena sjeverne Afrike, od kojih je proizašao i naziv Mauritanija / zemlja tamnoputih /, od tud i Moreška), lokalizam murga (tamna naslaga na dnu bačve ili boce).
To nam govori da je mnoštvo prezimena, nauštrb slavizaciji istih, zadržalo svoje staroeuropske osnove, na koju se nadograđivao slavenski sufiks. Dakle, u ovu kategoriju spadaju i slijedeća prezimena: Marković, Marov, Marasović, Marianović, Marinčević, Markotić (sva zabilježena u Makarskoj), Marinović, Markovinović, Maršić, Mrkušić, Mrsić (Podgora), Morović (Drašnice, Igrane).
Osim navedenih prezimena koja jasno upućuju na tamnu, mrku, crnu boju (a koja je usko vezana za oba dva pretkršćanska kulta), imamo i prezimena koja su također „crna“ u osnovi, no na prvi mah se to ne uočava: Franić, Franičević (Makarska, Vrgorac), Franković (Makar), Franičević, Franković (Živogošće), Vranović (Drašnice).
Izvorniji su oni oblici koji u sebi imaju početno V umjesto F; vrana i gavran su ptice crne boje, u starijim epskim pjesmama se koristio izraz „konj vranac“, a tu su nam i geografske paralele – Vranska jezera – kod Biograda i na Cresu. Stoga je jasno zaključiti da i ime Frane u suštini nosi u sebi crnu boju.
Postoji još jedna izvedenica koja upućuje na crnu boju, a to je vrlo dubok sloj, kojeg pratimo još iz predgrčkog vremena. Riječ je o prezimenima koje u sebi imaju M-L-(S) osnovu. Naime, poznat nam je starogrčki naziv za Korčulu, Korkyra Melania, „Crna Korčula“. Iste korijenske osnove je i otok Mljet, Melita u sačuvanom ranom zapisu.
Slijedivši „crnu prostornu logiku“, dolazimo do zaključka da su „crne osnove“ prezimena Mileta, Miletić, Milošević (Veliko Brdo; Makarska), Milković, Miljković, Miljak (Živogošće), Milas (biokovsko zaleđe), te je moguće da u ovu kategoriju spada i prezime Bilas, Biloš, te toponim u Makarskoj Biloševac, a radi glasovne promjene suglasnika iz m –>b.
Ovaj mlađi kult, kojeg neposredno pratimo preko samog titulara (Vid), te posredno preko crne boje, pratimo također preko još jednog niza prezimēna koje su vezana za Vida – vuk. Naime, uz Vida se uvijek javlja vuk ili vukovi. Štoviše, čini se da je taj kult stariji od uvezenog kulta Apolona u staru grčku kulturu; kod Apolona imamo kako htonske elemente (vukovi na primjer), tako i solarne.
Najbolji primjer koji potkrepljuje ovu tvrdnju je biokovsko zaleđe, gdje imamo zaselak Vukadini, a koje se nalazi neposredno podno svetišta, koje je očigledno bilo podignuto Vidu. Tako su nam poznata prezimena Vuković (Makarska), Vučetić (Igrane), Vukušić (Drašnice), Vu(j)inac (Živogošće).
Tamna, crna boja bila je izrazito dominantna u tom periodu, te je iz perspektive kršćanstva oprečna nebeskom svjetlu. Međutim, valja shvatiti na koji način su ljudi u pretkršćanskom vremenu doživljavali svijet oko nas: za njih crna boja nije bila „problematične“ naravi, već je bila sastavni dio života, svakodnevna pojava: ta crna boja se odnosila na zemlju (na primjer, o tome nam svjedoči izraz „laka ti crna zemlja!“) i sve plodove koje iz nje proizlaze, a zemlja je usko vezana za dominantno božanstvo htonskog (zemaljskog) karaktera – Vida.
Stariji kult također u sebi nosi crnu boju, no nosi i jedan drugi element, također zemaljskog karaktera – zmiju. O prezimenima i jednoj svakodnevnoj riječi proizašlim iz tog kulta bavit ćemo se slijedeći put.