Kada je nedavno Dušan Divić imenovan trenerom hrvatske reprezentacije u podvodnom ribolovu, bila je to velika stvar za naš grad i dobar povod za razgovor. Na kraju smo o reprezentaciji najmanje govorili. Priča o tome što je Dušan Divić sve prošao da bi danas stigao do mjesta trenera, ali i kako se podvodni ribolov u Makarskoj razvijao kroz desetljeća, pokazala se puno zanimljivijom.
Na osobnoj razini ovo imenovanje za trenera je velik uspjeh. Netko je u ovom sportu vidio trud i ljubav koju sam ja u 30 godina ronjenja utkao u ovo čime se bavim. To je kruna karijere, biti na toj najvećoj, reprezentativnoj razini i pomoći sportu i tim momcima koji ulažu puno vremena i novca da imaju kvalitetnu podršku, rekao nam je Divić.
Dušan se ovim sportom zarazio u kultnom Arbunu na makarskoj Peškeri, gdje se generacijama razmjenjuju iskustva s mora.
Krenulo je od starih ljudi, ribara koji su živjeli tu uz more i njihovih priča. To seže daleko. Ja se i danas sjećam što su ti ljudi pričali, uvijek se govorilo po Arbunu tko roni, tko lovi i tako je zapravo sve krenulo. U Arbunu su se uzimale prve dozvole, bila su prva druženja i prvo upoznavanje s tim starim lovcima.
Jednog se čovjeka posebno sjeća, Miro Zanchi. Radio je u pekari, a slobodno vrijeme provodio je u moru. Lovio je ostima iz ruke, vještinom koja je danas gotovo nestala. Zanchin je za dječake Dušanove generacije bio važan zbog toga što im je otkrivao kakva se ljepota nalazi ispod površine.
Kad nije bilo interneta, nije bilo ni telefona u svakoj kući. Tu su se rađale te misterije. Što je dolje? Što je u dubini? Što je na pet, što na deset metara? Gdje je koja riba? Slušao si njegove priče, a danas, kad ih stavim u kontekst bavljenja ovim sportom, izgleda mi neshvatljivo da je netko u kupaćima, s maskom i jednom špicom u ruci, mogao tako roniti i uloviti deset kila ribe.
Zanchin nije imao brod kakav danas zamišljamo kada govorimo o odlasku u podvodni ribolov. Pratila ga je obična drvena batelina.
Prijatelj bi ga pratio u batelini na vesla, to je tradicionalna drvena barka koja je, nažalost, izgubila bitku s plastikom. Miro je bio u moru, jednom se rukom držao za brod i gledao. Onda bi se pustio, zaronio na ribu, priplašio je, ona bi ušla u kamen i on bi je ubio ostima. Nije bilo puške, nije bilo ničega. Tako bi išli od Makarske do Promajne i natrag.
Danas takav prizor zvuči gotovo nevjerojatno. Dušan posebno pamti jednu njegovu priču.
Ispred Dalmacije još je i danas taj kamen na maloj plaži u kantunu. Tada, naravno, nije bilo ni Dalmacije, nije bilo nasipanja, ničega. Tu su bile škrapice lijevo i desno. Miro bi govorio: "Tu sam ubio lubina od pet kila." Bez puške. Samo ostima u srid lita. Meni kao djetetu to su bile apstraktne stvari.
Dušanovi prvi pokušaji, kao i pokušaji njegovih prijatelja, bili su mnogo skromniji od lubina petokilaša. Počelo je, kao i kod mnogih makarskih dječaka, udicom i jednim stanovnikom makarskog plićaka koji ih je posebno intrigirao.
Svi smo pokušavali nešto uhvatiti udicom, a bio je tu jedan misteriozni ugor tada, capor. To je nešto između jegulje i ugora. Te ribe danas tu više nema. Nismo imali ništa, lovili smo na konac, pucale su udice. Gledaš ga svaki dan, ubaciš neku ribu, on izađe iz rupe, povuče je natrag i onda razmišljaš kako ćeš ga prevariti. I tako te to počne vući, to more i ribolov.
Nakon udice došle su osti.
Naši prvi počeci nakon tih avantura s Tunjom bili su isto tako sa špicom ostiju iz ruke. Tražili smo sipe. Tada je bilo sipa, bilo je kamenja po plaži, cijelom dužinom skoro ispod svakog kamena je bila sipa. Onda su krenule sipe, pa prvo kupovanje opreme. Nije bilo kao danas, u dućan pa kupi cijelu opremu. To se kupovalo parcijalno. Prvo kupiš masku, pa onda peraje, pa pušku. Odijelo dođe tek nakon pet godina. Kad smo napunili 18 godina te izašli iz škole, već su se počele događati ozbiljne stvari.
Od našeg većeg društva na kraju je ostala šačica onih koje more nije pustilo.
Mi smo pokrenuli jednu novu generaciju, novi naraštaj ljudi koji intenzivno roni i koji svaki dan razmišlja o tome. Cijeli ti se život počne vrtjeti oko ronjenja. Mene je to odmah usisalo. Tada su sa mnom ronili Karlo Batinić i Vanja Vranješ, dio društva bio je i Lino Nemčić.
No Divić odmah ističe da priča o makarskom podvodnom ribolovu ne može preskočiti generaciju prije njih.
Bitno je naglasiti da nakon Mira Zanchina dolaze Srzići. Mišo Srzić, zvani Zingin, koji je krenuo u svoju ronilačku avanturu krajem šezdesetih godina. On je donio prvu pušku s laštikom u Makarsku. Prije toga bile su neke talijanske puške s oprugom, ali to su bile slabe puške u usporedbi s tom revolucijom koju je donio laštik. Mišo je živio u Splitu, bio je u splitskim klubovima, a oni su imali jaku tradiciju natjecanja i odlazili su na Lošinj. Mali Lošinj je kolijevka ovog sporta u Hrvatskoj.
Mišo nije donio samo prvu laštikaču, donio je iskustvo velike sredine i novu tehniku.
Do tada se ribu dobrim dijelom pokušavalo sustići. Riba se lovila tako da ideš za njom, pa tko je brži, tko je luđi, taj ulovi. A onda se s Mišom pojavila čeka. Srzić je prve ozbiljnije zarone radio na Vruji. Divić pamti priče o tadašnjem bogatstvu tog područja, velikim ribama, ogromnim kirnjama, lubinima, gofovima i on je s tom novom tehnikom čuda radio, par godina je bio kralj. Riba jednostavno nije znala što se događa. Nikada to nije vidjela.
No tehnika se u početku skrivala. Nije mu bio interes da sutra tamo nađe deset ljudi i rade što i on.
Od Miše je ostala i rečenica koja možda najbolje opisuje taj stari svijet. "Mišo bi znao reći: 'Znaš koja je pozicija najbolja? Ona koju znaš ti i oni koji su umrli.'" Danas zvuči gotovo nevjerojatno. Lokacija je bila kapital. Znanje se čuvalo. Nije bilo slanja GPS koordinate prijatelju, fotografije ekrana sondera ili snimke podmorja na mobitelu. Danas je to čovjek tehnologijom sve promijenio.
No Divić smatra da se nije mijenjao samo čovjek. Mijenjala se i riba.
Riba je vrlo brzo promijenila ponašanje. Priroda se uvijek prilagodi. Čovjek je predator, adaptira se na ribu, a riba se adaptira na njega. I danas se ulovi, ali su tehnike i mogućnosti puno zahtjevnije. U nekim istraživanjima je dokazano da riba može mijenjati ponašanje na razini kolektivne svijesti. Znači, ti neku ribu koju prevariš u jatu u Makarskoj, ona nekim čudom prenese iskustvo tog jata ribama tisućama kilometara dalje.
Nakon Srzića dolazi generacija koja je povezala taj stari svijet s Dušanovim. Tu posebno ističe ragbijaša Inesa Grozdanića te, nažalost, danas pokojne Joska Babića i Davora Ožića.
U ono vrijeme, prisjeća se Divić, vađenje prstaca bilo je zakonski regulirano, postojale su kvote i nekoliko je makarskih ekipa imalo dozvole. Za neke mlade ljude to je bio i način zarade. Kad danas to gledam očima trenera, to je bila strašna škola fizičke pripreme. Tući prstace na dva, tri metra dubine, macom, bez zraka... Ti si sutra, dragi, spreman kao vuk.
Upravo je preko tih ljudi, kaže Divić, napravljen most među generacijama.
Mišo je puno utjecao na Inesa. Onda dolazi Vanja Vranješ, koji je u našem društvu prvi ozbiljnije usvojio vještine i tehnike, imao je opremu. Onda naša ekipa. Karlo Batinić, pa ja i sa mnom aktualni prvak Brudetijade, legenda Jokica Bajič, već spomenuti Lino. Poslije nas dolazi Luka Srzić, Frane Filipeti, Mario Bulatović, Luka Buljubašić itd. To je sve krenulo oko Arbuna. Uvijek se sve oko ribe događalo u tom Arbunu. Cijeli ribarski život bio je tu. Sve priče, sve je bilo na šanku u Arbuna.
Na tom šanku slušale su se priče o rupama na Hvaru, ribama na velikim dubinama i mjestima koja ti nitko neće pokazati na karti.
Za mene kao dječaka iz osnovne škole to je bila gotovo mitologija. Netko ti priča o nekoj rupi na Hvaru, na tolikoj dubini, koja riba tamo stoji, ali bez jasnog detalja gdje je to. To ti je kao da ti netko kaže: idi u Grčku i traži. I onda se rodi ta mistika, nagon za istraživanjem, dokazivanjem i natjecanjem. A uz natjecanje idu i male podvale. Ko će bolje uloviti. Pa onda sitne lažice, prevarice. Netko ti kaže: bili smo tamo, dolje je takva i takva riba. Ti odeš i odmah vidiš da nema šanse da ta riba živi tu. Poslao te namjerno na krivo mjesto.
Te sitne podvale nisu završile ni kad su postali iskusniji. Divić se smije dok prepričava kako ga je Vanja Vranješ pokušao uvjeriti da je lubina, kavalu i kirnju ulovio kod Drvenika.
Ja sam tada bio po sto dana godišnje u moru, tako da znam taj teren kod Drvenika i znam da tu nije mogao uloviti te ribe. I automatski znam gdje je stvarno bio, jer sam tu ribu već vidio na drugoj poziciji i znam da me pokušava obmanuti. Taj rivalitet ostao je do danas, to je jedan simpatičan dio toga sporta, ali ja sam se uvijek iskreno radovao dobrom ulovu drugoga, kao da sam ga ja ulovio. Možda mi je to jedna od većih vrlina koju imam i danas.
Učili su tajne podvodnog ribolova bez interneta, škola ili YouTubea.
Dođu ronioci iz cijele Hrvatske i ti gledaš. Gledaš pušku, brod, opremu, kako čovjek radi. I onda kroz razgovor pokušavaš uhvatiti neki milimetar informacije. Nitko ti ništa neće otvoreno kazati. Ali nakon tri pive pobjegne mu milimetar, a tebi taj milimetar može značiti skok od deset godina. To možda najbolje objašnjava koliko je znanje nekada vrijedilo. Danas je sve drukčije. Sonderi crtaju dno, pokazuju kamen, strukturu terena, pa i ribu. Čovjek koji je na moru proveo mnogo manje vremena može tehnologijom vrlo brzo doći do podataka za koje su se prije trošile godine.
Ali Divić tu postavlja drugo pitanje.
Možeš danas puno brže upoznati teren. Ali hoćeš li ga zbog toga zavoljeti? Hoće li ti to ostati u krvi? To je drugo pitanje. Upravo zato mi je jako važno što smo u Arbunu pokrenuli školu podvodnog ribolova. Tako mladi imaju mogućnost sustavno učiti ono što je moja generacija i generacije prije nje skupljale komad po komad.
Divić još uvijek dosta roni.
Držim nekakav prosjek od 90 do 100 dana godišnje. To ti ispadne dva, nekad i tri puta tjedno. Na manjim dubinama, ovisno o tehnici i okolnostima, pod vodom mogu ostati tri do četiri minute. Na dvadesetak i više metara dvije do dvije i pol minute. U statici, disciplini u kojoj se samo zadržava dah, moj rezultat ide do šest minuta.
Šest minuta bez daha? Nije to samo anegdota za društvo. Divić već godinama sudjeluje i u znanstvenim istraživanjima ronilačke populacije, u suradnji stručnjaka povezanih s Medicinskim fakultetom u Splitu. Tijekom testiranja pratili su mu krv, koncentraciju kisika i reakcije organizma tijekom dugog zadržavanja daha.
Vadili su mi krv dok sam držao dah šest minuta, svaku minutu, pratili parametre. Ronjenje me u ovih 30 godina sigurno adaptiralo na funkcioniranje bez zraka. Tijekom testa kisik mi je pao do vrijednosti pri kojoj su liječnici procijenili da je vrijeme da me zaustave. Doktor mi kaže: 'Dušan, dosta je, istraživanje smo završili', a ja se osjećam normalno. Po svom osjećaju mogao sam još. Nisam imao osjećaj da sam u krizi. Ja spadam u 1% ljudi kojima slezena nakon 6 minuta bez daha nije reagirala, a slezena, kad je tijelo u krizi, daje zadnju rezervu krvi koja je obogaćena kisikom da mozak dobije neophodan kisik.
Upravo tu leži i jedna od najvećih opasnosti ronjenja na dah. Moraš poznavati samoga sebe i svoje limite.
Moj trener i veliki uzor Ivan Drviš jednom mi je to sažeo rečenicom koju dobro pamtim. "Ti si osoba koja samu sebe uvjerava da ne mora udahnuti." Nakon tri desetljeća more mi je promijenilo i odnos prema ulovu. Godinama sam bio usmjeren na to hoću li uspjeti prevariti ribu i izroniti s ulovom. A onda se nešto promijeni. Kad toliko živiš s ribom, kad si toliko u moru, prihvatiš energiju podmorja, tu mirnoću i tišinu. U jednom trenutku počneš drugačije razmišljati. Taj nagon za ulovom počne nadvladavati neko spokojstvo i želja da samo budeš tu, u tom mediju.
Prvi put mu se to potpuno razjasnilo nakon jednog od najvećih ulova na Palagruži.
Bila je kirnja od dvadeset, dvadeset jednu, dvadeset dvije kile. Nas trojica prijatelja na Palagruži, ronimo zajedno kako treba, raj nebeski. Ja spreman kao vuk. Sve se dogodilo kako treba, ulovim kirnju, izvadim je. Slikam se na brodu, ali nešto nije dobro. Jedan dio mene tu ne uživa. Žao mi je ribe. Možda bih bio ponosniji na sebe da mi je taj osjećaj došao prije, jer onda tu ribu ne bih ulovio. Ali očito sam morao pogriješiti na taj način da bih napravio taj korak.
Tu se zapravo priča vraća na reprezentaciju. Jer danas Dušan Divić više nije dječak koji u Arbunu sluša gdje je netko vidio ribu. Nije ni mladić koji pokušava iz konkurenta izvući "milimetar" informacije. Danas je na mjestu s kojeg može ono što je desetljećima skupljao prenositi drugima, a želi prenijeti više od tehnike lova.
Sad kad sam došao na vrh te piramide i kad mogu djelovati među ljudima koji su isto puno u moru i imaju iskustvo, treba gledati kako napraviti pristup koji će biti dugoročno održiv. Volio bih da mladi koji dolaze ne rade neke greške koje smo mi radili. Mi smo ih radili nesvjesno. Ne želim se zadovoljiti time da ja budem zadovoljan sobom i svojim postignućem. Želim pomoći drugima da vide i dožive tu ljepotu.
Možda je baš zato njegov put do hrvatske reprezentacije zanimljiviji kada se ovako pogleda unatrag. Tehnologija je promijenila sport, promijenila se obala, promijenila se riba. Promijenio se i Divić, ali ono zbog čega je kao dječak krenuo pod površinu zapravo nije. Znatiželja. Vidjeti što je dolje.