Da li ste znali da postoji mnoštvo mnogobožačkih (poganskih) elemenata koji su nastavili slijed i u monoteističkoj religiji – kršćanstvu? I to ne samo neki manji elementi, već i oni gradivni (npr. zec, jaje, sama ideja o uskrsnuću tijela) koji čine temelj kršćanstva kojeg danas poznajemo?
Dakle, osim osnovnih, gradivnih elemenata a koji su proizašli iz „poganskog horizonta“, na kojim se temelje učenja unutar kršćanstva, interesantno je da imamo mnoštvo manjih elemenata iz „poganskog horizonta“, a koji su se „provukli“ i u kršćanstvo.
Tako na primjer u mjestu Živogošću imamo slijedeću priču, koja je ostala sačuvana zahvaljujući arheologu Luji Marunu, u članku „Arkeologički prilozi o religiji paganskih Hrvata“, izdanom u stručnom časopisu „Starohrvatska prosvjeta“ 1897. godine. Tu stoji slijedeće: „U starohrvatskoj županiji Poganiji, a nad selom Živogoštem, obćine Makarske, razkriljuje se daleko čitavim makarskim primorjem planina Biokovo. Jedan njezin vrhunac… …i danas se zove „Sutvid“ ili kako ga ređe zovu „Svevid“ ili Kapela. Taj vrh puk zove kapelom, po tobožnjoj predaji, koja je silno o tom mjestu istančala i izkrivljena, da bi bila tu mala crkvica podignuta u čast Sv. Vida. To ondješnje pučanstvo tolikom stalnošću tvrdi, da jamči, kako se još vide ostanci te kapele. Ovo su mi tvrdili i ljudi, koji se ponešto i arkeologijom zanimaju. Da odstranim svaku sumnju o tom i da točno pregledam položaj, stadoh se penjati uz brdo visoko 1155 met. Putem moj vodič Ivan Frančević, komu se bijaše na putu pridružio i Jakov Skender, kazivaše mi, kako do nazad stotinjak godina okolno pučanstvo u neko stanovito doba svetčanim obhodom hodočastilo je na Sutvid. Nu da su župnici to ukinuli, te na polu brda, na položaju Križice podigli crkvicu na čast Gospinu, i tu da o Križima hodočaste. Suviše mi kazaše, kako su na „Sutvidu“ „zakopane svetinja, svete moći“, kako okolno pučanstvo danas u velikom štovanju to mjesto drži. Poslie tri sate penjanja, na brdu, poput stoga od siena, a na prostoru od 30 met. premjera, diže se nanesena gromila, kojoj je u premjeru 15 met., sa sjeverne strane visoka 7 met., a sa podnevne 4 metra. Na ovoj gromili niče opet druga nešto manja gromila, na kojoj je opet podignut četvrtast suhozid upravo kao žrtvenik… …Tu nema ni traga ikakovoj kapeli a ni grobovima, a po gromili malo zakopavši opazio sam uglevlja i pepela, tih jasnih dokaza o paljevini. Valjda je ovaj pepeo ona svetinja, koja bi po tradiciji u narodu bila simbolizirana pod riečima „svete moći“. Ja ostadoh podpuno uvjeren ob onomu, što je i prof. Nodilo nagađao, da ovaj vrhunac bijaše posvećen poganskomu bogu Sutvidu, i da na ovoj gromili prikazivane su mu za doba poganstva žrtve od naših pradjedova, dok nema tu ni najmanjeg traga kakvu kršćanskom bogoštovju.“
Druga priča vezana je za dosusjedno mjesto Drašnice: talijanski pisac Alberto Fortis, u svom poznatom djelu „Put po Dalmaciji“, izdanom u Mletcima, 1774. godine, navodi da su stanovnici Drašnica, u crkvici svetog Roka, obožavali neki stari kip. Priča ide ovako: „Nedaleko od izvora u Drašnicama postoji kapela posvećena sv. Roku gdje se dugo vremena štovao neki stari bareljef koji je prije nekoliko godina prenesen u Mletke. Prikazuje satira polupokrivena ogrtačem od kozje koze, sa štapom u ruci i psom pokraj sebe; dio njegova tijela nalazi se kod vrtlara. Željezna rešetka postavljena ispred njega branila ga je od previše svjetovnih ruku, ali nije smetala dobrim ženama i djevojkama iz okolice da ga silno štuju kao prikaz svetog Roka. Taj neprikladni predmet praznovjerja dignut je noću iz svoje niše; puk Drašnica htio se pobuniti kada je to vidio i jedva se smirio doznavši da je tobožnji svetac odnesen po nalogu visoke upravne vlasti.“
Iz priče iz Živogošća izvlačimo slijedeće: iako su skupa i Marun i Nodilo držali da se na ovom položaju, kao i na drugim položajima koji u sebi nose titulara svetog Vida, štovao Svantevid, božanstvo Slavena, ipak se ne radi o tome. U recentno doba je Radoslav Katičić smatrao da je u suštini Svantevid hipostaza Peruna, nebeskog slavenskog božanstva. Međutim, nije ovdje riječ ni o Perunovoj hipostazi, niti o slavljenju slavenskog božanstva Svantevida, već je riječ o kontinuitetu predkršćanskog religijskog obrasca štovanja vrhunskog božanstva ovih prostora – Vida. Također izvlačimo da se taj kontinuitet održao do cca 1800. godine, a možda bi se i dalje održao da nije bio svjesno ugašen od strane crkvenih otaca. Interesantno je da se na položaju Sutvid nad Živogošćem nalazi gomila, a na njoj još manje zdanje koje se moglo smatrati oltarom, nekom vrstom žrtvenika. Dakle, ovdje je riječ o kultnoj a ne grobnoj gomili, na koju se nastavio kršćanski ritual – tome potvrđuje i drugi naziv za ovaj položaj – Kapela.
Što se tiče dosusjednih Drašnica, priča ima relativno isti obrazac. Nedaleko od izvora Izbitac, na predjelu Čavajale/Izbitac, nalazi se omanja crkvica posvećena svetom Roku. Tu se, kako nas Fortis obavještava, obožavao neki kip, iz čijeg je ikonografskog opisa jasno da je riječ o Silvanu. Inače, kad govorimo o Silvanu, trebamo naglasiti da je ovdje riječ o rimskoj interpretaciji domorodačkog božanstva, te je u suštini taj Silvan domorodački Vid.
Prije nekih 5-6 godina sam na makadamskom putu od Drašnica do Igrana, u jednom nasipu zemlje, naišao na vrlo fine ulomke rimske keramike. Od sumještanina Krešimira Urlića, saznao sam da je taj nasip zemlje iskopan baš na položaju podno današnje crkve svetog Roka, uz samu obalu i uz izvor. Ova fino rađena keramika tankih stijenki nam je ukazatelj da se vjerojatno na ovom položaju izvor – iskop – crkvica svetog Roka nekoć nalazilo neko omanje svetište iz rimskog osvajačkog perioda. Moguće je da se isto nalazilo baš na položaju gdje je i crkvica svetog Roka, jer se ista nalazi na omanjem platou kojeg podržava zid građen od ovećih kamenih gromada, dakle tehnikom koja se rijetko ili gotovo nikako ne koristi u takve svrhe već stoljećima.
Dakle, i u živogoškom a i u drašničkom slučaju imamo kontinuitet svetog mjesta: u Živogošću se nastavila nova, kršćanska religija, no na starom kultnom mjestu (kultna gomila na vrhu Sutvid), dok kod Drašnica imamo slučaj u kojem se isto tako novi ritual kršćanskog miljea nastavio na prostoru gdje se štovalo staro, „pogansko“ božanstvo, no ovdje, u Drašnicama, imamo i fizički element ritualnog čina – lik Silvana, a koji je, kao što je već rečeno, u suštini domorodački Vid, vrhovno božanstvo naroda ovih krajeva.
Dakle, kad spominjemo toponime naših prostora koji u sebi imaju -vid element, riječ je o predrimskim, domorodačkim svetim mjestima na kojim se obožavalo domorodačko božanstvo Vid, a ne slavenski Svantevid. Na Makarskom primorju imamo tako toponime Sutvid (Živogošće), Sutvid (Župa), Mala i Velika Vidovica (Dragljane), te položaj Vitosovica nedaleko Male i Velike Vidovice; Sutvid (Tučepi), te zaseok Vitlići, dok na susjednom otoku Braču imamo položaj Vidova gora koja na vrhu ima i prapovijesnu gomilu, te ostatke crkvice svetog Vida, nešto što slično imamo i u Tučepima, na položaju Sutvid.
Upravo zahvaljujući opstanku nazivlja zaseoka Vitlići i položaja Vitosovica, shvaćamo snagu kontinuiteta pretkršćanske kulture našim prostorima, te tom opstanku dugujemo i nastanak nekih današnjih prezimena. O nastanku prezimena na osnovu rodovskih elemenata bavit ćemo se slijedeći put.