A ko je mjerodavniji dat odgovor na ovo pitanje od mene-starog piromana s dosjeom još iz one države kada me ko mulicu optužio niko drugi nego rođeni ćaća koji je sa stricem čistio masline, a požar ufatio bome do planine. Vatrogasci pozvani, požar ugašen, a na pitanje kako je počeo upro se prst u mene: mala se igrala šibicama. Ćaći ne zamjeram, snaša se kako je znao i umio- u onom sistemu tribalo je znat opstat bez partijske knjižice (valjda je i njemu bilo dosta izlaženja pred suca za prekršaje i bit ko oni jazavac prid sudom).
Drugog velikog požara se sićam možda početkom 90-ih kad smo živili na Dugišu, a uvatilo sve od Tučepi prema nama pa smo se ranom zorom evakuirali kod babe šta živila u centru. I sad se živo sjećam pogleda prema istoku u praskozorje, a ono sve crveno i prijeteće ko neki veliki zmaj s plamtećim jezicima kako se kreće prema nama sve bliže i bliže. U tom velikom požaru je poginuo i naš susjed, kažu srce mu prepuklo kad vidio da ne može obranit kuću. Od toga je eto prošlo više od 30 ljeta, borovina se obnovila i opet se sve zeleni s te strane grada.
Bilo je još par požara u mom životu, neki su bili i smiješni ko onaj kad je mater stavila peć ribu na električne gradele na balkon i biće stavila puno ulja pa uvatila i riba i gradele. Kad je mater to ugledala letila je priko balkona uz viku i skiku i poglede susjeda i riba i gradele. Balkon i stan spašen, a za ručak smo jeli valjda kruva i paštete.
I prije par godina smo imali požar u kući u podrumu di su nam strujne instalacije (a ćaća električar što potvrđuje onu staru da su u postolara najgore postole) al je muž srićom živio na zapadu pa je u skoro svaku opasnu prostoriju stavio one aparate za gašenje i protupožarni alarm. Najgore mi je posli bilo čistit onu pjenu iz aparata za gašenje sa svih stvari. Al barem smo raščistili podrum ako ništa drugo.
Tih prirodnih nepogoda sam se uvik grozila jer si nemoćan pred njima, moš samo molit boga i čekat vatrogasce da što prije dođu. Pa mi je nevjerojatno da netko ide namjerno palit okolo i ljudima uništavat sve što za života stvorili.
Kada bi prije požar buknuo oko obljetnice Oluje, još ako bi puvalo što redovito uvik bude kad bukne požar imala sam foru da to sigurno Srbi pale ( da se razumimo nemam ništa protiv te nacionalne manjine, dapače neki su mi i naj prijatelji). I tako nakon te dugogodišnje fore vidi vraga ispalo da stvarno Srbi pale eno uvatilo neke kod Zadra. Još im država obnovila kuće, dala uvjete za život bolje nego domicilnom stanovništvu. Pa se pitam koliki debil moraš bit da sičeš granu na kojoj sidiš, da grizeš ruku koja te hrani štono se veli. I koji je razlog tog antidržavnog piromanstva, eno rekli su da će to izjednačit s činom terorizma što podržavam. Jer nema razlike između podmetanja bombi i ovoga- u oba slučaja će stradati nedužni civili uz ogromnu materijalnu štetu.
Jeli ko palio i kod Omiša ili je požar slučajno buknio valjda ćemo saznat, ali je pokazao svu manjkavost protupožarne i civilne zaštite (ova zadnja nije ni postojala). Ja recimo već godinama upozoravam na zarastao potok blizu naše kuće šta nije čišćen desetljećima, a uredno plaćamo održavanje voda na vodnim računima. U gradskom vodovodu mi vele da se obratim Hrvatskim vodama u Vrgorcu, a ovi tamo da to nije pod njima i samo lopticu prebacuju s jednih na druge. Blizu zaraslog potoka je i limarska radiona i glavni rezervar vode za cili grad pa ne triba ni govorit koja bi bila opasnost požara kada bi buknile zapaljive boje i lakovi. I onda država i grad očekuju da pojedinci održavaju svoja zemljišta, a ona sama ne održava svoja, a to redovito naplaćuje. Lako je tražit krivca i bit izbornik nakon utakmice kad se požar već dogodi, a niko prije da išta poduzme. Uvik se sitim kako mi ćaća priča da kad su oni bili dica bi skupljali šušanj po Sv Petru valjda za bacit ispod živine, a to bilo strogo zabranjeno pod izgovorom nadležnih da to šteti mladim borovima. Ordinira je i neki lugar šta bi kazne naplaćiva. E da je barem danas dice šta bi šušanj kupila..
Kad se požar već dogodi bio on slučajan ili podmetnut jedini spasitelji su nam naši vatrogasci pa se u ovih par mukotrpnih litnjih miseci iskupe za sve misece zimskog sna. Nekad slučajno zalutam doli kod vatrogasnog i nešto ih upitam da mi urade ili posude -prvo dok podignu pogled samo, a onda i odluče koji će ustat i pomoć mi, e to je mukotrpan posal. Al ne zamjeram im niti malo pa i meni se zimi ništa neda. I š njima imam internu foru da bi se tribali slikat za kalendar pa ga prodavat u humanitarne svrhe ko oni iz serije Vatreni dečki. Samo koji će od ovih naših bit Denis Leary on mi je uvik bio najzgodniji..
Bilo kako bilo s vatrom triba oprezno, pogotovo liti kad je sve suvo i ko barut i dosta je jedna iskra da promini boje Dalmacije iz zelene u nagorenu smeđu, a kuće i živote ljudi pretvori u prah i pepeo jer kako kaže ona stara: vatra je dobar sluga, ali loš gospodar..