Vrijeme je od branja smokava! Ovo ukusno mediteransko voće, izrazito slatkog, medenog okusa, lako uzgojivo, otporno, bolje trpi niže temperature od visokih, proširila se širom svijeta.
Prvi spomen smokve poznat na širem mediteranskom prostoru dolazi iz Starog zavjeta. Dakle, riječ je o biljci čijim su se lišćem Adam i Eva zaogrnuli nakon sto su kušali sa stabla spoznaje dobra i zla: „Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače."
Ovdje ćemo ukazati da je riječ smokva usko vezana sa drugom riječju, zmija. Na primjer, u našim jezicima se koristi izraz smuk („pije kao smuk") za vrstu zmije; u engleskom je to snake, ili u kopnenim germanskim jezicima slang, no kao osnova za inačice proizašle iz jezika iste grupe. Ostat ćemo na engleskom snake i našem smokva, smuk.
Postoji stari narodni izraz „ajde u smokve!". Ovaj sam izraz prvi put čuo od svoje učiteljice razredne nastave Terezije Buble, u drugom razredu osnovne škole. Uvijek je imala vremena za odgovoriti na sva pitanja koja sam joj postavljao. Isticala je da je puno ljepše, kad već moramo nekog poslati do vraga, to učiniti slanjem u smokve.
Međutim, zašto baš smokva? Zašto ne bajam, orah, oskoruša, maslina ili neka druga tradicionalna biljka ovih prostora?
Uvidom u genezu riječi smokva shvaćamo da je izraz „ajde u smokve!" pretkršćanske osnove. U kršćanstvu će isti dobiti naizgled novo „ruho" - „vrag", no u suštini tu se nije ništa izmijenilo, jer se slanjem u smokve u suštini šalje do vraga; sve što se zbivalo na civilizacijskom planu pretkršćanskog vremena, kršćanski oci su smatrali poganstvom, zlom „religijom“, „religijom Gospodara ovog (materijalnog) svijeta“, neprirodnom, neduhovnom, te je sve te elemente trebalo pasivno ili aktivno iskorijeniti iz novonastalog civilizacijskog – kršćanskog – kruga.
Rekonstrukcija rijeci smuk, engl. snake, njem. schnake, vodi do PIE *sneg-, izraza koji upućuje na puzajuće biće, puzanje općenito. Isti rekonstruktori, koji ne razumiju gramatiku, dubinu i slojevitost sanskrta, te na koji način unutar istog nastaju riječi, istog stavljaju u podgrupaciju PIE jezika, no to je u potpunosti netočno i teško će se napraviti napredak u lingvističkim sferama ukoliko se ne prihvati sanskrt kao jezik iz kojeg su proizašli svi drugi. Stoga oni drže da je sanskrtska riječ nāga također proizašla iz PIE *sneg-.
Međutim, nāga nas direktno upućuje na metamorfe, posebnu rasu bića koji su mističnim moćima mogli mijenjati oblike svojih tijela. Dakle, PIE *sneg- proizašlo je iz nāga.
Smokva, kao riječ koja prati to mediteransko stablo, proizašla je iz ukazivanja na vlasništvo – čije je? Odgovor je „smokovo", to jest zmijino. Skraćenjem, to jest „narodnom redakcijom" jezika, nestaje „o" i nastaje „smokvo", to jest „smokva" -> biljka od smoka, zmije, smokova biljka.
Stoga, toponimi širom istočne jadranske obale, a koji u sebi nose SMK osnovu, većinom nisu vezani za biljku smokvu, već za drevni kult zmije/zmaja, a po kojem je i biljka nazvana po izvorniku, smuku, zmiji. Isto vrijedi i za tučepski toponim Smokvice, kao i za baški toponim Smokvina.
Dublja istraživanja ukazuju da se taj kult zmije/zmaja rasprostirao čitavom Europom, a što možemo pratiti preko toponimije, mitoloških obrazaca i folkloristike, te rijetkim arheološkim nalazima. Štoviše, ta zmija je smatrana dobrom zmijom, zmijom od koje dolazi blagostanje plodova.
U Slavena je ta zmija poznata kao Veles, božanstvo zemaljskih osobina, a koji je kozmički protivnik nebeskom božanstvu Perunu. Upravo je Veles u staroeuropskoj kulturi najbolji primjer metamorfa: Veles je slavenizirana sanskrtska riječ Vala; Vala je taj metamorf, to jest biće koje može mijenjati oblike, pa je isti mijenjao oblike barem iz ljudskog u zmijski i obratno.
Međutim, koja je veza između zmije i vraga? Kako je od „ajde u smokve!“ došlo do „idi do vraga!“? Postoje dvije mogućnosti o vremenskom podrijetlu izraza: pretkršćanski period, ili period uspostavljene dominacije kršćanstva.
Ukoliko je riječ o pretkršćanskoj epohi (a meni je malo vjerojatno), tada se izrazom „ajde u smokve!“ u biti izvršavao čin blagoslova, jer je tak smuk u suštini dobra zmija, ona koja puku podaruje sve potrepštine za život u ovom svijetu.
Osobno mi se više čini da je izraz proizašao iz kršćanske epohe, a s ciljem zatiranja starih kultova, pa se izraz „ajde u smokve!“ leksički promijenio u „idi do vraga!“, jer je ta stara dobra kultna zmija, pod kršćanskom interpretacijom, postala loša zmija, loše biće, a čim u sebi ima elemente zemaljskog karaktera, prirodno postaje neprijatelj Kristu; stoga se tada ta zmija poistovjećuje s vragom, Sotonom.
Međutim, opet se nismo puno etimološki odmakli, jer i riječ vrag vuče podrijetlo iz sanskrta; izvornik je uraga, a koja u prijevodu znači zmija. Valja napomenuti da naziv „vrag“ u nekim sjevernim slavenskim jezicima znači u prijevodu „neprijatelj“. Stoga možemo pratiti kako je sanskrtska riječ uraga, pod utjecajem drukčijeg kulturnog obrasca, na ovim prostorima promijenila izvorno značenje a koje se kretalo od zmije, do Sotone te do neprijatelja.
Razvidno je, primjenom multidisciplinarne analize, da je u pretkršćansko vrijeme Europom uglavnom dominiralo zemaljsko božanstvo, a ne nebesko. Začetci monoteizma na mediteranskom prostoru započinju u Egiptu, za vrijeme faraona Akhetatena, a koji je vladao sredinom 2. tisućljeća prije Krista.
S obzirom da je i judaizam izvorno bila politeistička religija, postoji stanovita vjerojatnost da su ideju o monoteizmu Židovi preuzeli za vrijeme ropstva u Egiptu. Čak i u staroj grčkoj kulturi, unatoč time što je Zeus bio vrhovno nebesko božanstvo, Apolon je bio više štovan, a to potvrđuje i broj posvećenih mu hramova. Apolon je sintetičko stvorena osoba, nastala sinkretizacijom starijih i novijih kultova, pa tako isti vuče za sobom i htonske (zemaljske) elemente, te su upravo ti elementi razlog zašto je Apolon više štovan od vrhovnog „grčkog“ Boga, Zeusa.
Stare kultove je teško iskorijeniti, pa su se tako neki njihovi elementi provukli ne samo i u grčki politeizam, već i u kršćansku religiju. Takvih primjera imamo dosta, a meni su poznata dva s našeg primorja, a o kojim će biti riječ slijedeći put.