Izraz „sezona kiselih krastavaca” ima svoje korijene u novinarstvu 19. stoljeća. Prije nego što je postao sinonim za prazan i manjkav period izvještavanja, pojam se koristio doslovno za opisivanje ljetnog razdoblja u Europi kada je vladalo obilje svježeg voća i povrća, uključujući i kisele krastavce.
Međutim, pojam „sezona kiselih krastavaca” dobio je novi značaj krajem 19. i početkom 20. stoljeća, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom ljeta političke i društvene aktivnosti bile su smanjene, a mnogi političari, poduzetnici i građani posve odsutni. Kako bi popunili novinski prostor, novinari su počeli pisati o manje značajnim temama, poput izvještavanja o neobičnim događajima ili pričama koje su imale malo utjecaja na širu javnost. Tako i u našem gradu pod Biokovom, iza turističke sezone i sezone branja maslina, a prije Adventa, uslijedi u studenom sezona kiselih krastavaca.
Jer kad je grad poluosvijetljen ili skoro potpuno u mraku u večernjim satima, a u popodnevnim nemaš di kavu popit, jedini događaji u gradu su pub kvizovi i poneka zalutala promocija knjige. I onda se poveselimo Adventu i koncertima koji će uslijediti, a onda hladan tuš iz Grada dobijemo. Kažu da štede ove godine pa nema skupih koncerata, orašara, mašni i čudesa. A i Split nam je svakako blizu pa kome se oće na koncerte svakojake, nek se zaleti tamo.
Svakako nam ne gine Split, bilo ćeš u bolnici ili šoping ili servis auta. Eto su se naši vrli gradski političari, nakon godina rasipanja našim parama na skupe koncerte, mašne i čudesa svakojaka, sitili da bi se malo moglo i stat na loptu i da Advent nije nadmetanje u broju koncerata i poznatih izvođača, nego nešto sasma drugo. E sad, jesu li se dozvali pameti jer su se rastrošili prošlih godina pa je blagajna dobrano ispražnjena ili im je stvarno došlo u glavu da je Advent radosno iščekivanje rođenja Gospodinova i vrijeme za obitelj, prijatelje i druženje...
A i toliko je još važnijih stvari u gradu za popraviti. Vidim, napokon je došao na red onaj mali parkić preko puta policije šta je bio sramotan i zapušten. I općenito, taj potez od policije prema pošti je ruglo u centru grada. Šta je nikidan reka barba Miro kad smo tu prolazili? Da kad je priko puta policije tako mračno, to su neki mračni poslovi u igri. Ma nisu, velim mu, nego ni naša vrla policija ni itko drugi ne zna zaključit da je sramota da priko puta policije, suda, a u strogom centru grada, noću vlada takva tama da ne vidiš prst prid nosom.
Sićam se ko dite, kad mi je mama radila u Splitskoj banci, mi dica bi se igrala tu i otad se to nije prominilo ništa niti se uložilo. Jednom smo se Mladen Kovačević i ja popeli navrh one jele isprid socijalnog. Vidila nas materina kolegica iz banke, pok. Ana Gilić, i brzo dotrčala materi mojoj i Mlađinom ćaći reć di im se dica popela. Izletili oni iz banke i krste se:
Dico, silazite doli!
Ona fora, siđi, neću ti ništa.
A nas dvoje ko s poslom, kako se uspeli, tako i sišli. Nismo bili ko one mace šta se popnu pa im vatrogasce moraš zvat da ih spuste. I sad kad sritnem Mladena, sitimo se toga pa mu velim:
A Mlađo, bi l' sad moga tako?
Tamo je blizu bila i neka rupa u podu pa bi mi dica stalno gurala noge unutra. Ja jednom gurnila i upala mi crvena klompa. A svakako ih nisam volila jer mi mater njih kupila, a ne štiklice na štrumpfove, da ću žgincat nogu u njima. Kad sam došla u babe šta je tamo blizu živila s jednom klompom, baba me odma izrešeta di sam klompu ostavila i brzo po nju dok mater nije s posla došla.
Na kraju je baba klompu nekom žicom tek uspješno uspila izvuć. Kad god prođem, pogledam u pravcu te rupe. Više je nema, al se pozna di je bila. Samo su ko priko kozmetički zamazali cimenta da se ne vidi. I nekako mi se čini da nam se sve više stvari u gradu rješava poput te rupe. Ono, zamaži samo priko cimenta da je lipo za vidit, a ovo ispod nema veze. To se svakako ni ne vidi. To je ko ona stara fora: je l' bolje bit lud ili ćelav?
Pa bolje je bit lud. To se na prvu ne vidi...

