Da mi je euro za svaki put kad mi je neko reka: "Pa šta ne prodate masline" - bila bi bogat čovik. Kad neko kmeči da sve nam betonizirali i kolonizirali u zgrade pa nam Makarska iz godine u godinu liči na neki betonski lego grad - koda se investitori natječu čija će građevina bit veća i nakaradnija.
Ja mu na to odgovorim: ali dragi moj krivi su domaći ljudi šta zemlju bjesomučno prodavali od 90-ih naovamo. Di god je nikla stambena zgrada neko od domaćih je zemlju proda. Nije hercegovac, bosanac, imoćanin, rus, ukrajinac ili kogod je kupio zemlju nikome ukra - uredno je kupio od nas domaćih - Puharića, Andrijaševića, Batinića - zna se koja su plemena imala najviše zemlje.
Ja kao predstavnik moje obitelji Batinić mogu reć da samo dvi lokacije smo prodali: prvu kad se gradila nova škola na Zelenci pa smo morali gradu prodat maslinik za veće dobro, a drugu na Vrisiki prije 20-ak god je stric (koji je bio nezaposlen i novci mu trebali) prodao divnim ljudima barba Ivi i Nadi (povratnici iz Njemačke) gdje su sagradili obiteljsku kuću koja se odlično uklopila u kvart.
I to je to od naših prodaja, a nije da nismo imali prilike - dapače.
Svakodnevno smo pod navalom raznoraznih investitora koji pritiskaju sa svih strana. Ima normalnih ljudi koji upitaju bili prodali - velim nebi i oni odustanu. Ali ima i napornih i bezobraznih (među njima jedan lokalni autoprijevoznik prednjači). S takvima nema svađanja ni usijanih glava jer šta je moja baba govorila: teško se s rogatim bost. Uvik ćeš izvuć tanji kraj jer di sam ja naprama takvim liscima.
A velika većina je prodala: nekome su pare tribale za završit kat kuće, nekome za kupit bisno auto, nekome za skupa putovanja i markiranu robu, nekome za zdravlje, a nekome za kockanje i kurvanje - a ima podosta i takvih nebi virovali. Pa sam se nedavno šokirala na primjer jednog koji beskućnik, a proda iljade kvadrata.
Jednom sam na nekoj gradskoj tribini rekla: kamo sriće da je sve moje zelena poljoprivredna zona to bi mi bilo najdraže. Jedna je lokalna političarka to zapamtila i uzela kao dobar primjer - eto da su barem i drugi takvi kao ja. Ali draga gospođo političarko nisu ni domaći prodavači zemljišta sasvim krivi za stanje u kojem se sad nalazimo i što nas uzimaju za loš primjer gospodarenja prostorom.
Kriva je i lokalna politika što je većinu zemljišta obojala u žuto i pretvorila u građevinsku zonu. Zadnjih godina se to pokušava ublažiti raznim zakonima zabrane gradnje višestambenih zgrada ali sve je to mlako i 5 iza 12 štono bi se reklo. Zakasnili smo jedno brat bratu 20, a možda i 30 godina za takve stvari. To je sve sada gašenje požara čašom vode.
Evo dok ovo pišem u pozadini se čuje lupanje na višestambenom kineskom zidu koje se gradi kod Sljemena i zagradit će pola kvarta. Totalno je šaka u oko i devastacija prostora. Mi eto više, manje odolijevamo tome pa svaku godinu kada dođemo u berbu maslina prvo moramo skupit 5,6 crnih vrića smeća što doleti s okolnih gradilišta, a radnici sve što popiju i pojedu ambalažu bace u naše masline.
Tu su i stanari tih zgrada što svakodnevno šetaju svoje četvoronožne ljubimce i naravno da ne skupe kakicu za njima, jer ne kupe ni po gradu, a da će u tamo nekom masliniku. Pa naša berba maslina liči na izbjegavanje smrdljivih nagaznih mina. Naše masline su u mnogim kvartovima jedina zelena oaza među zgradama kao u pustinji šta imaju oaze di se dođe napojit deve i dr životonje.
I kad me neko ubuduće upita: "pa što ne prodate, nećete na maslinama zaradit za dva života kolko bi da prodate". Reći ću mu: "Neću prodat, jer da prodam dibi vi šetali po prirodi i vašoj dici pokazivali prirodu i masline." Neću prodat dok god mogu, neću jer volim gledat u zeleno, a ne u sivo. Volim disat svjež zrak i slušat cvrkut ptica i gledat let pčela i bumbara.
A da nije vakih ludih entuzijasta i don Quijota ko ja i meni slični nebi svit više ima di vidit maslinu u našem gradu niti prošetat po prirodi. Jer kad sve prodamo štacemo ostavit dici svojoj sutra sem betona koji nas okružuje i jede sve pred sobom.