Nakon što smo se dotakli Veprica i Cvitačke u prošlom pisanju, na red dolazi, krećući se prema zapadu, predio Ramova. Ovaj toponim nije toliko čest na sveeuropskom prostoru, barem u *ram/rom korijenskom obliku. No, Petar Skok, na primjeru rijeke Rame u susjednoj Bosni i Hercegovini, u svom kapitalnom djelu „Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”, navodi sljedeće:
„Rama f, hidronim. Ta rječica izvire kod sela Varvare ispod planine Draguše¹. Utječe u Neretvu kod Udutskog…Tu su nađeni predmeti iz brončanog doba. Kao toponim dolazi još ime sela u kotaru Konjic i u općini Klis. Naziv nije izoliran. Odatle etnik Ramljanin, koji kao toponim dolazi u Lici i u kotaru Podravska Slatina. Prezime i toponim Ramljak. Ovamo ide još kao ime planine (oronim) Ramoćak (duvanjska nahija, poimeničen pridjev ramski na –jak)… …Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku.”
U blizini izvora rijeke Rame nalazi se selo Rumboci, a na planini Raduši i Rumbočko jezero. Sva tri toponima upućuju na istu obrednu osnovu, i vjerojatno su nastajali naslanjajući se i povijesno i prostorno jedan na drugog.
Ovdje je bitno naglasiti da Skok drži da je riječ o „nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku”. Stoga možemo isto vremensko podrijetlo pretpostaviti i za toponim Ramovu. Međutim, osnova *ram/rom ne završava samo na ovom prostoru – u BiH imamo i planinu Romaniju, a iste nazive za sela/zaselke pratimo kako u BiH, tako i u Istri i u Srbiji.
Štoviše, priča se seli i na baltički prostor, gdje pratimo toponimsku osnovu *rom. Za Litvance se iz te osnove razvijaju toponimi romuva/romove; u Latvijaca taj set toponima pratimo kao ramava; a kod Prusa kao romow/romowe. Postoji malo dokumentiranih zapisa, osim legendi, o nekoj vrsti obreda koji je vezan za ovaj toponim u latvijskim i litavskim svetištima.
Petrus de Dusburg u svojoj knjizi „Chronicon terrae Prusiae” (Kronika zemlje Pruske, 1326.) navodi izraz romow kao glavno svetište za Pruse; kao takvo je prepoznato i u današnjim susjednim državama Litvi i Latviji, gdje stoji da je svetište Romow bilo okruženo velikim hrastovima, a u središtu su bila tri glavna božanstva.
Još je interesantnija činjenica da je iste osnove i glavni grad susjedne prekomorske države – Rim (Roma). Svaki ozbiljni istraživač shvaća da je legenda o blizancima Romulu i Remu koje je odgojila vučica dio šire indoeuropske mitologije, i da, osim tih osnovnih mitema, to jest gradivnih elemenata mita, ta priča o osnutku Rima nema neke povijesne, zbiljne osnove.
Etimologija Vječnog grada ni danas nije jasna, no, po svemu sudeći, vuče podrijetlo iz drevnog naziva za rijeku Tiber (koja protječe kroz Rim); taj naziv spominje pisac Servije Gramatik (konac 4./prva polovica 5. stoljeća). Osim Rima, spomenimo i grad Rimini, koji je dobio naziv po rijeci antičkog naziva Ariminus.
Etimologija vezana za osnovu *rom/ram dosta je složena i ne bih htio previše prostora posvetiti istoj, pa ćemo se pomaknuti zapadnije, na predio Krvavice i Bratuša. Oba naselja nose naziv po obrednoj osnovi, s tim da je jedno slavenskog podrijetla, a drugo predrimskog, vjerojatno „predilirskog”.
Ne znamo kako se nazivao Krvavički potok prije njegove slavizacije, no većina toponima koji u sebi nose krv kao osnovu u suštini upućuju na obred u kojem je „puštena krv”, to jest na obrednu žrtvu.
Valja istaknuti da se zapadni izvor ovog potoka, a koji proizlazi iz predjela koji se naziva Rudanuša (toponim s već spomenutom osnovom *rad), naziva Mila. Iako se čini da je slavenskog podrijetla i da upućuje na riječ iz koje proizlaze milost, umiljatost i slični slijednici, ovdje se ipak radi o slavizaciji predgrčkog jezičnog podrijetla s osnovom *mel(as), tamno, crno. Iste osnove je i predio Mijovača, podno baškovoške Gradine i izvora Smokovine.
U red toponima bliskim krv osnovi spadaju i oni s osnovom *tr(e)b – čistiti, mljeti, drobiti (otud i riječi trbuh i lokalizam drob), a oba u suštini upućuju na pročišćavajući obredni čin. Uz osnovu krv ide i poznato ljetovalište Kravica u susjednoj Hercegovini, gdje je došlo do nestanka slova „v”, pa na prvi pogled naziv upućuje na domaću životinju, a ne na obredno mjesto.
Bratuš je naziv današnjeg mjesta zapadno od Krvavice, no po svemu sudeći, u davnini se ovaj toponim vjerojatno rasprostirao i na prostoru današnjeg naselja Krvavica. Da je o tome riječ, na to upućuje sam naziv spomenutog potoka – Krvavički potok, kao i omanja gradinica zapadno od potoka.
Zasigurno ova gradina nije bila naseobinskog tipa, kao ni zbježnog, na što upućuje njen položaj i konfiguracija terena. Isti princip prati i baškovošku gradinu, kao i niz drugih gradina Makarskog primorja koje su smještene uz more.
Ova gradina je bila obrednog tipa, neka vrsta svetišta ili nekog drugog procesa koji je ljude činio pročišćenijim, duhovnijim. Sam naziv Bratuš usko je vezan uz obred, to jest drevni kult zmije/zmaja o kojem je već bilo riječi.
Ako se slijede strogi jezikoslovni principi, onda se naziv ovog mjesta nikako ne može dovesti u odnos sa starovinskim izrazima za zmiju – drač. Međutim, jezik čine i stvaraju ljudi, a ne kruta leksička mehanistička pravila kojima jezikoslovci suvremenog doba robuju.
Stoga se i u nazivu mjesta Bratuš „krije” zmaj, to jest obredna zmija, isto kao i u nazivu mjesta Drašnice (stariji zapis: Dračnice), te tučepskim predjelima Dračevice i Dračevac.
I baš u tom istom mjestu Tučepi pratimo i drugi toponim, to jest hidronim, a koji upućuje na istu obrednu figuru – zmiju. Riječ je o potoku Braduša; isti teče od Grada/Gradine poviše Vitlića, te prolazi zapadno od crkvice svete Kate.
Neposredne veze naziva Bratuša, osim spomenutog hidronima Braduša, jesu i otok Brač, kao i druga dva hidronima, jedan u susjednoj Italiji – Lago di Bracciano, a drugi je u Grčkoj, Ambrakijski zaljev.
Osim ovih hidronima, postoji još mnoštvo toponima koji su iste *brd/t osnove, a rasprostranjeni su širom jugoistočne Europe. Bitno je samo naglasiti da je i ova *brd/t osnova proizašla iz *drak osnove.
¹ U biti je riječ o planini naziva Raduša, a ne Draguša. Danas je nizinski predio Raduše potopljen i na njemu se nalazi umjetno stvoreno Ramsko jezero, koje je omeđeno planinama Vranom, Vranicom te spomenutom Radušom. O sva tri toponima je već bilo riječi: Vran i Vranica upućuju na mrku, tamnu boju (htonike), no *rad/rod osnov mi je i dalje nepoznanica. S južne strane jezera nalazi se zaseok Draguni (upućuje na obrednu zmiju, drevni kult), a sa zapadne strane poluotočića na kojem je taj zaseok smješten, nalazi se uvala u koju utječe potok Crna voda. S istočne strane jezera nalazi se selo Mluša, koje svojim imenom također upućuje na tamnu, crnu boju (od predgrčkog melas – crno, tamno).