Kad sam bio predškolsko dijete, dobio sam obiteljski nadimak „majstor-kvariš“, jer svaku igračku koja bi mi bila dana u ruke bih razmontirao s ciljem da shvatim na kojem principu je građena i kako funkcionira; interesirala me izvornost. Ta želja za izvornošću se u osnovnoškolskoj dobi odrazila u potrazi za izvornim značenjem nekog predmeta opažanja, pa me tako strašno zainteresirala izvorna civilizacija trećeg kamenčića od Sunca, a samim tim i njene tekovine, među koje spada i jezik. Danas mi je jasno da je taj jezik sanskŗt (čita se: sanskrit), koji opet ima korijen u transcendentalnom svijetu izvan granica prostora i vremena iz kojeg smo svi mi – vječne duhovne duše – potekli.
Jezikoslovci uglavnom slijede čvrsta pravila po kojem se jezik razvija u odnosu na izvornik. Tehnički gledano, ne radi se o razvitku jezika već o degradaciji istog. Međutim, nedostatak jezikoslovne struke (kao i većine drugih) jest što izučava jezik mehanističkim principom, to jest uvjerenjem da se sve u svemiru (uključujući živa bića i ljudski um) može objasniti isključivo zakonima fizike i kemije. Po tome ispada da je ljudsko biće, kao i svaka druga živuća jedinka, ništa drugo no plod materijalne energije, pa stoga i slijedi bazični mehanički (strojni) princip. No, živo biće u ovom ograničenom svijetu definira se kao spoj duhovne i materijalne energije, iako izvorno jest čisti duh. Živo biće u sadašnjem uvjetovanom stanju materijalne prirode podliježe zakonima iste, no i dalje svatko biće ima slobodnu volju djelovanja, pa tako tim djelovanjem utječemo i na jezik, te istog ili poboljšavamo ili ga degradiramo. Španjolski sveučilišni profesor Xaverio Ballester, klasični filolog, jedan je od rijetkih koji promatra jezik drugačije od ustaljenih normativa te je naveo 40 elemenata koje smatra protuotrovom za klasični tradicionalni koncept jezikoslovlja. Stoga se u jezikoslovlju teško mogu napraviti iskoraci ukoliko se ne shvati da jezik sam po sebi nije mehanički/mehanistički proizvod, već da na istog djeluju ljudi, njegovi aktivni korisnici. Iako očito postoje jasna pravila u jezikoslovlju – na primjer zakon sibilarizacije i palatalizacije – istim ne valja robovati, a to se i laički može primijetiti kod nekih riječi koje su istog izvornika no različito su se razvijala, mimo danih pravila unutar jezikoslovlja. Stoga je jezikoslovcima teško shvatiti umove naprednih istraživača iz iste struke – riječ je o Hans Kraheu, Jindřich Niederleu, Mario Alineiu, Marcel Otteu, Alexander Häusleru, bez čijih radova ne bi nastao ni ovaj kratki osvrt kojeg upravo čitate.
Iako nisam jezikoslovac po struci, već arheolog i povjesničar umjetnosti s naglaskom na pretkršćanski period, u svojim istraživanjima se dotičem i jezika jer je isti također dio civilizacijske tekovine, pa ću se ovdje osvrnuti na nekoliko riječi koje su danas u opticaju među našim življem. Uvijek mi je bila interesantna riječ „cura“, riječ koja je sastavni dio izraza „momak i cura“, no cura se u suštini u starijoj konotaciji odnosi na mladu djevojku. Prema „Etimologijskom rječniku“ Petra Skoka, riječ je ili nastala od milja od poljske posuđenice córa/córka (kći) koja je uvezena preko književnosti, ili iz domaćeg korijena cuca (žensko spolovilo). U Dalmaciji se izraz bilježi tijekom 16. i 17. stoljeća. Koristila se u pučkom govoru uz uobičajeni izraz "djevojka". Širenju ove riječi kroz rječnike pridonio je i leksikograf isusovac Ardelio Della Bella koji u svom rječniku „Dizionario italiano, latino, illirico“ (izdan u Mlecima, 1728. godine) temeljenom na dubrovačkom i dalmatinskom govoru bilježi oblike cura i curica. U Srbiji je riječ službeno zabilježena 1818. godine u „Srpskom rječniku“ Vuka Stefanovića Karadžića. Označena je kao „pokrajinska riječ“ – to jest, češće se čuje zapadno od Drine, u Srijemu i dijelovima Hrvatske. Šira uporaba u urbanoj Srbiji počinje tek krajem 19. stoljeća. U drugom dijelovima južnoslavenskog govornog područja javlja se kasnije ili pod utjecajem standardizacije jezika ili migracija stanovništva.
Neke riječi preživljavaju poduži period vremena, pa tako osobno držim da je posrijedi riječ koja je zabilježena u starogrčkom kao κόρη, kόre, sa značenjem djevojka, mlada žena, djevica (od djevice dolazi i naziv djevojka). Vjerojatno je riječ o predgrčkom supstratu. Kad već spominjemo predgrčki supstrat, zabilježimo i par riječi za koje se zna da ih je starogrčki jezik prigrlio iz tog istog supstrata – δίκελλα, díkella, u nas dikel, to jest dvopunat, poljoprivredna alatka koja ima peticu kao i mašklin, no, za razliku od mašklina, koji ima jedan istaknuti „špic“, ova ima dva. Stoga se da iščitavati da se u suštini, kad govorimo o izrazu dikel, radi o spoju dvije riječi – di+kel, gdje se di odnosi na broj dva, a kel na staroeuropsku ili PIE osnovu (*gʷelH) iz koje se iščitava osnova kl, koja upućuje na probadanje, a iz koje se razvila i engleska riječ kill (izvorno značenje ubiti, udariti, probosti). Druga riječ od interesa se spominje u Platonovom djelu „Kratil“, gdje kroz razgovor Platon ističe da tadašnja grčka riječ zugon (ζυγόν) zapravo nema jasno značenje sama po sebi, ali napominje da je izvorno glasila duogon (δυόγον). Ovaj predgrčki oblik po njemu čini kombinaciju duein (vezati) i agoge (crtanje/vođenje), to jest povezuje dva predmeta radi izvlačenja tereta. Tijekom generacija, slovo d (delta) pomaknuto je u z (zeta) /otud i Zeus umjesto Deus, Devus, Bog/, prikrivajući pravo podrijetlo riječi. Međutim, taj „go“ imamo i npr. u suvremenom engleskom – ići, kretati se, otići (s izvornog mjesta), s PIE relativnim izvornikom *ǵʰeh₁. Stoga, kad Platon govori o zuogonu, on u biti spominje dvogon, to jest napravu za GOnjenje tereta na dva kotača, to jest dvokolicu, „kariolu“ na dva kola. Usput, kad spominjemo ovog filozofa, Platon je nadimak po kojem je poznat, a odnosi se na njegovo robustno tijelo, što bi se u narodu reklo, plećato (plet+jato=plećato, praslavenska rekonstrukcija riječi: *pletje). Dakle, riječ koja opisuje tijelo spomenutog filozofa i iz koje je nastao njegovo ime/nadimak i danas je u uporabi u Slavena.
Kit jest riječ koja se koristi u istočnoslavenskim i južnoslavenskim jezicima, a u zapadnoslavenskim se bilježi kao velryba (velika riba). Službena tumačenja govore da je to posuđenica iz grčkog jezika, no riječ potječe iz predgrčkog supstrata – κῆτος, kêtos, sa značenjem kit, morska neman. Ima smisla ta pretpostavka da se radi o posuđenici iz grčkog jezika preko „bizantske“ kulture, što pravda širenje te riječi na sjever preko pravoslavne crkve, pa čak i zapadnije od Grčke, no ista se uočava i u slovenačkom, a koji je poznat po arhaizmima u odnosu na jezik kojim govorimo, pa je za pretpostaviti da je i ovdje riječ o geografskom supstratu koji se ne odnosi samo na grčki, već na širi jugoistočno europski prostor.
Κορυφή, koruphḗ – vrh planine, još je jedna riječ iz predgrčkog supstrata. Esencija je vrh, pa je za pretpostaviti da ova riječ ima pandan u našoj riječi krov.
Kαλύβη, kalýbē – koliba. Stariji izraz kojeg mlađe generacije ne rabe, a odnosi se na „pojatu“ i slične građevine. Također je iz predgrčkog supstrata. Moguće je da je došla pod grčkim utjecajem, no isto tako je moguće da je preživjela na Balkanu predgrčkim supstratom.
Ostavio sam tri „poslastice“ za kraj. Jedna od njih jest σοφός, sophos /sofos/, a odnosi se na mudrost, inteligenciju, iz koje proistječe i riječ filozofija. Poznato je da je sova ptica koja je usko vezana za mudrost; bila je i pratilica Atene, boginje mudrosti. Međutim, izraz za tu pticu je u slavenskim jezicima ostao usko vezan za relativni izvornik, sophos, dok je u starogrčkom zabilježen kao γλαύξ, glaúx, sa značenjem sova. Vidljiva je u tom obliku jedino u slavenskim jezicima. Ili je posrijedi posuđenica iz grčkog, gdje se riječ ne odnosi na sovu već na mudrost koja prati tu pticu, ili je posrijedi stariji predgrčki supstrat, što pretpostavlja i Beekes, pokojni paleolingvist, jedan od vodećih autoriteta po pitanju predgrčkog supstrata. Meni se osobno čini da je riječ o supstratu, jer je već utvrđeno da postoji veza između tekućih slavenskih jezika s predgrčkim supstratom.
Druga slastica jest riječ pinjur, pirun, to jest vilica. Uglavnom se drži da je riječ o talijanštini, međutim, sukladno reliktima iz predgrčkog supstrata, moguće je da je i ovdje riječ o prežitku iz predgrčkog, a koje se javlja u starogrčkom kao περόνη, perónē, sa značenjem „broš“; ta riječ je proistekla iz πείρω, peírō, sa značenjem probosti, proći kroz (nešto). S obzirom da je Perun ime nebeskog božanstva Slavena, moguće je također da je ime tog božanstva proizašlo iz PIE *péryeti, s isti značenjem – probosti. Uglavnom se drži da je Perun ime dobio po udaranju (gromovima), no, s obzirom da je njegov oponent, Veles, proboden (na što upućuje i termin drač, od sanskŗtskog dru, probosti), moguće je da se i kod Perunovog imena radi o korijenu s činom probadanja, a ne s činom udaranja.
Kao „šlag na kraju“, imamo jednu riječ koja se danas smatra vulgarnom, što samo potvrđuje kako se suptilna izmjena na mentalnoj razini govornika (sukladno stanju osobne i/ili kolektivne svijesti) može pratiti još od dubokih davnina. Riječ je o rekonstruiranoj PIE riječi za ženski spolni organ, a koji glasi – *písdeh₂, pizda na slavenskim i baltičkim jezicima. I dok rekonstruktori smatraju da ista u sebi sadrži *sed-, sjediti, logičnije mi je istu sagledavati kroz onomatopeju, pa tako u našim jezicima imamo, osim gore navedene, i vulgarniju inačicu iste gdje slova “zd“ zamjenjuju „čk“, te pišo, pišati, piškiti. Svim tim riječima zajednički je pis korijen koji se tokom vremena mijenjao.