U prethodna dva nastavka bavili smo se prezimenima koja su nastala na osnovama starih, pretkršćanskih kultova - riječ je bila o prezimenima koja su u sebi sadržavala htonske (zemaljske) elemente - crnu boju i zmiju. Sada ćemo se baviti s prezimenima koja vjerojatno nastaju na isti način – toponimijskom osnovom to jest osnovom naziva zemljopisnih jedinica prostora koji su nekoć bili (ili još uvijek jesu) u nekom kultnom činu, a do tog zaključka nas navode:
- velika količina toponima s istom osnovom
- velika količina prezimena koja su istovjetna, slična ili s istovjetnom i/ili sličnom osnovom, a koja se razvila iz naziva toponimske jedinice.
Zasigurno jedno od najčešćih prezimena šireg istočnoeuropskog prostora jest prezime Babić, a javlja se i u varijanti Papić. Prezime Babić, a iz kojeg je vrlo vjerojatno proizašlo i prezime Papić, javlja se skoro u svakom dijelu ne samo lijepe naše nego i šire, po čitavom Balkanu, moguće je čak i šire, istom toponimijskom osnovom.
Kroz prethodno iščitavanje smo shvatili da je ta toponimijska osnova vezana za božanstvo htonskh karakteristika ovih prostora, te smo uočili da su neka prezimena vezana za pridjevne odlike kultne osobe (od izvornog drakun, dragun – zmaj /muška zmija/ preko pridjeva drag /Mio/ do imena Dragan), kao i za samu boju htonike – crnu, pa tako imamo prezimena koja imaju osnovu u m-r (Maras, Mravičić, Maršić, Mrkušić itd; Franić, Vranković i sl; Milas, Mileta i sl.). Međutim, kod prezimena koja u sebi imaju osnove bab/pap, rad, te mat, možemo samo naslućivati o čemu se radi.
Čini se da je osnova za Babić/Papić prezime usko vezana za toponime koji u sebi imaju bab-osnovu, a takvih je popriličan broj prostorima kojim se bavimo. Gradu Makarskoj najbliži toponim koji nas upćuje na kultni čin a uz kojeg je vezano ovo prezime jest špilja Bubnjevača kod Velikog Brda.
Naziv ove špilje dolazi u nekoliko varijanti, od kojih su najučestalije već spomenut, te Bubnjavača. S obzirom da postoji čitav niz toponima koji u sebi imaju bab-osnovu, a koji su po svemu sudeći kultne osnove, da se zaključiti da je došlo do izmjene nazivlja ove špilje s bab(n)-osnove na bbn-osnovu iz koje će se razviti prividno ispravan naziv za špilju Bubnjevača, mada ista nema veze s bubnjanjem niti je velika zapreminom da bi mogla stvarati privid onomatopeje – naime, najčešće su (kako struka tvrdi) dobile ime po onomatopejskom zvuku.
Kada u njih utječe voda, kada u dubini odjekuje podzemni tok ili kada vjetar stvara specifičan pritisak, unutar špiljskih dvorana odzvanja jeka nalik udaranju bubnja. Međutim, kod špilje Bubnjavača kod Velikog Brda nemamo podzemni tok vode, a niti su špiljske dvorane povezane na takav način da bi stvarale dobar akustični ugođaj. Stoga držim je ova špilja, iako neposrednim nazivljem upućuje na zvuk i na udaranje, izvornim nazivom upućuje na kultni čin.
Bab-osnovu pratimo i preko kultnih gradina, a jedna nam je poznata iz imotske krajine, na tromeđi Slivno – Runovići – Drinovci, na samoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ova gradina nosi naziv Babnjača, a istovjetnog naziva pratimo i drugu gradinu na omiškom terenu – riječ je o gradini koja se nalazi na zapadnoj strani omiških klisura, a uz koju teče povremeno potok Lisičina, također kultne osnove.
Bitno je napomenuti da se podno ove gradine nalazi crkva svetog Petra; riječ je o poznatoj ranosrednjovjekovnoj crkvici. Sam položaj ove crkvice – podno gradine i uz sezonski potočić – ukazuje na širi kultni prostorni kontekst koji se opetuje iz jedne epohe u drugu, te iz druge u treću, i tako do dana današnjeg, to jest u kršćansku epohu.
Naziv Babnjača pratimo i preko jedne jame u breljanskom zaleđu. Babin zub poviše Krvavice još jedna je pojava, doduše prirodna, s nazivljem koji upućuje na kultno biće, na kultni čin. Babinci je toponim koji se nalazi poviše stare Podace.
Inače, tu osnovu pratimo i preko naziva naselja Babinac, Babina Greda, Bapska (Hrvatska); zatim preko toponima Bablja Greda, Babljak, Bobotova glava, Bobotov kuk (Crna Gora); Babin potok, Babička Gora, Babin Kal, Bobak slapovi, Babin zub (Srbija), Babintsi, Babyak (Bugarska), Babo, Babuna slapovi (Sjeverna Makedonija) i td.
Bobanova Draga, mjesto zapadno od Gruda (Bosna i Hercegovina), smješteno je u podnožju drage koja se spušta između dva brda; sa svake strane brda nalazi se po jedna prapovijesna gradina. Sa zapadne strane nalazi se Jelaševa gradina, a s istočne strane se nalazi nekakvo zdanje koja se u stručnoj literaturi provlači nezgrapnim i nezgodnim nazivom „Trostruka gradina“.
Međutim, koji je to čimbenik kojim povezujemo ove toponime i prezimena s bab/pap-osnovom s pretkršćanskim kultom i o kojem je kultu riječ?
Planina Velebit iz antičkog doba mosi naziv Mons Baebius. Već smo od prije shvatili da su rijeke, potoci i druga vodena tijela, kao i planine, brda i slične geografske istake, nosile nazivlja po dominantnim božanstvima epohe iz koje nazivlje potječe.
U sjevernoj Hrvatskoj imamo planinu Papuk. Upravo ova dva primjera gora – jedan s antičkim nazivom Baebius (Velebit) te drugi s modernom izvedenicom očigledno predkršćanske bab-osnove – Papuk – najbolji su nam primjeri koji govore o prirodnom vremenskom slijedu toponimijskih osnova.
Mi za sad ne znamo ništa o nosiocu tog kulta; ne znamo čak ni da li je riječ o muškom ili ženskom božanstvu.
Jelka Vince Pallua, izvanredna profesorica pri Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, inače uposlenica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, drži da je riječ o ženskom božanstvu, te tvrdi da je to isto božanstvo koje Radoslav Katičić spominje u svojoj knjizi „Gazdarica na vratima“, a to bi bila Mokoš, Perunova žena i majka Mare i Jarila, dakle, ona to božanstvo vidi kao slovensko i ne ide dublje u povijest.
Paulla je pronašla i kamene prikaze Baba – na Krku, Velebitu, Istri i pokraj Grobnika, kod Rijeke, te za njih drži da imaju naglašene ženske atribute – jedan od elemenata plodnosti. Međutim, ista je ispustila iz vida da se i planina na kojoj je našla jednu kamenu Babu – Velebit – u antici, kako smo već rekli, nazivala – Baebius.
Dakle, ako je slijediti Paullu, a koja je slijedila Radoslava Katičića u nekim domenama, božanstvo bi trebalo biti žensko. Nekako se i u našem jeziku uvriježila činjenica da se izraz „baba“ koristi isključivo za ženske osobe.
Međutim, uz istočnojadransku obalu imamo uvriježeni tradicijski obrazac u kojem se (sve rjeđe) otac naziva „pape“. Stoga, kad krenemo od činjenice da su bab/pap osnove slične po strukturi (ili muško/otac ili žensko/baba), trebamo shvatiti da su obje – ili jedna, no udvojena – bazirane na nekom božanstvu, nekom drevnom pretkršćanskom kultu.
Iako sam mislio da će ostati prostora da kažemo koju riječ o prezimenima s mat- i rad-osnovom, to ćemo ipak ostaviti za slijedeće pute.