Srećom nije nestalo kerozina i nije bilo rata. Zato sam mogao mirno u moju Makarsku. Da ovih dana sam sa sobom proslavim dvadeset ljeta jednog spomenika na kojeg su gradski oci gotovo zaboravili. Prži ga i sunce i liju kiše, a on postojno odolijeva zubu vremena. Vidi se postaje stariji bez brige i zaštite prepušten sebi pobijeđujući i milijune nježnih i grubih dodira ljudske ruke. Od toga se samo još više sjaji. Posebno ona desna cica…
Ovog puta ne smijem ponoviti pogrešku od prije dvije godine. Tada sam, u nekom od posljednjih dana listopada 2024. napustio najlipši grad pod Biokovom bez pozdrava sa cicom od koje sam se svih ranijih godina nježno opraštao. Zato me je i stigla sva ona panika s pitanjima ima li svjetske frke ili ne. Ili hoće li neki od planetarnih glavonja stisnuti onu crvenu puljku. Za kaznu, a i sreću, sada mi valja gladiti hladne, bronzane grudi svakog dana. Treba naslagati bonuse za mirniju jesen i zimu sa naftom i benzinom.
A kada se samo sjetim s koliko sam emocija opisivao tu cicu da su to osjetili i neki drugi. Prenosili su mi rečenice, kako je pomno bilježio i Google. Pisao sam svojedobno – Ne znam kako je to kod vas, u vašim gradovima, državama, ali ovako je u Makarskoj. Ugledaš zgodnu djevojku, priđeš joj oprezno, uhvatiš za grudi, zatvoriš oči i poželiš sreću. Ako zatvorenih očiju ne vidiš sve zvijezde i ako te obraz ne zaboli od vrućeg šamara, dobro si uradio. Pomilovao si desnu cicu, kako ovdje kažu, Spomenika turistu. Brončana skulptura zagrljenog muškaraca i žene stoji na Makarskoj rivi tek treće desetljeće, a desna cica se toliko izlizala od upotrebe da ti se čini da je ovdje stoljećima. Zbunjeno se pitaš da li ljudske ruke luče jaku kiselinu ili je bronca spomenika slabe kvalitete?
Jedinstvena je to i zanimljiva brončana skulptura visokog, mršavog čovjeka i niske, oblinama zavodljive, žene. Domaći ga zovu “Šime”. To je mjesna počast legendarnim makarskim galebovima, koji su decenijama uporno brojnim domaćim i stranim fureštkinjama noći činili toplijim i nezaboravnijim. Najočitiji lokalni zavodnici upotpunjavali su tako na najbolji način turističku ponudu svog grada. Zbog njih su se brojne ljepotice iz bijelog svijeta godinama vraćale, sve dok im muževi ne bi skužili što je to “najljepše” u Makarskoj.
Već sa desetak metara udaljenosti lako je uočiti da je dama privlačnija od kršnog “Šime”. Netko je provalio da dodir njene desne “cice” donosi sreću, ne samo, u ljubavi. Moćna bronza kipa na tom mjestu je od milijuna ljudskih dodira u proteklim godinama dobila neki drugi, zlatniji sjaj. Desna “cica” je uzbudljivo gola i privlačna.
Čini mi se da sam bio jedan od prvih koji je prešao rukom po sve popularnijem turističkom svetištu u središtu, nama Sarajlijama, najomiljenijeg jadranskog grada. Generacijama smo vezani za ovih 56 kilometara Makarske rivijere, dijela hrvatske obale sa najljepšim plažama. Uz sunce, more, šum valova i mjesečinu kroz palmino lišće što se ne zaboravlja, sjećanja vuku na brojne slatke Čehinje, Švabice, Mađarice, a bome i na naše zauvijek najljepše cure.
Mi sa Marijindvora, epicentra Sarajeva, bili smo glavni na teritoriju ispod Hotela ”Riviera”, između Makarske i Krvavica, na nezaboravnoj ”Ferijalnoj plažii”. Ljetovali smo u ogromnom kampu starih vojničkih šatora, a činilo nam se da smo u hotelu sa pet zvjezdica. Kada je hagra (grah) bio za klopu kao da si imao kavijar na pladnju sa hladnim šampanjcem. U izlizanoj torbi jedne kratke i jedne duge hlače, koje su ti bile ulaznica za plesne večeri. Noćni rad započinjao je s prvim taktovima ”Indeksa” u nekada čuvenoj bašti ”Borik” u Baškoj Vodi. Sve domaće ljepotice bile su zaljubljene u Slobodana Kovačevića Bodu i Davorina Popovića Pimpeka, a kod njih si prolazio kada bi se lažno hvalio kako stanuješ u istom haustoru sa vrsnim gitaristom i pjevačem.
Kasnije sam upoznao i našu ”konkurenciju” iz Makarske. I tada a i danas im priznajem da su imali više uspjeha. Bili su na domaćem terenu i već krajem svibnja zavodnički preplanuli, dok bi se mi tek početkom srpnja ubrzano cvarili na suncu. Onako reš pečeni uvečer bi s krajnjim naporom zaustavljali jauke, kad bi nam izabranica plesa ovlaš stavila ruku na upaljena ramena.
Imali smo i mi fore, ali niko kao makarski galebovi nije usavršio tehniku zavođenja fureštkinja. Recimo, moj nedavno preminuli dragi poznanik , metar i sedamdeset i koji centimetar najviše se palio na visoke Švabice. Perfektno je ”šprehenzirao” i začas je ostvarivao kontakte. Baza mu je bila ljetna bašta Hotela ”Dalmacija”. Čim bi stigao pikirao bi najvišu. Bez ustezanja i naravno kasnijeg stezanja dominirao bi na plesnom podiju. Cura bi u pravilu bila veća za dvije glave.
Drugi nezaboravni galeb, kako su domaći zvali svoje lijepe momke i vrijedne noćne turističke radnike, zbog kojih su se mnoge Čehinje uporno vraćale, bio je specijalista za ”knedličke”. Dok smo mi s Marijindvora bili uvjereni da se Čehinje mogu uloviti na rum-pločicu, Damir im je cijelu noć znao pričati o svojoj divnoj kući, dvorcu na obali. I dakako to je bolje palilo. U cik zore sa uzbuđenom ”ïzabranicom srca” prikradao se uskim kalama ka očevoj garaži koju je pretvorio u ljubavno gnijezdo. Kada bi Čehinja skontala da je to taj dvorac na obali bilo bi već kasno.
Ovaj Spomenik prohujalim litima vilovitim i filmovima Bebe Lončar, dokaz je kako jedan grad može odati počast svojim nezaboravnim tajnim agentima ljubavi. Zato često kada sam u hladu čuvenog Arbuna, kući ribara, volim baciti priču među umirovljene galebove, što sada samo znaju ćakulati o ribarskim poštama i Jadranu sa sve manje riba. Odavno su zaboravili svoje ljubavne uspjehe i poraze na hotelskim plesnim terasama i poljupcima pod lunom na skrivenim plažama. – Ma, kakvi ovi današnji galebovi. U naše vrime se hvatalo na izgled, priču i one stvari, a ovi danas na brze aute, skupe motore. Ovi muški danas su ti postali gotovo ka žene. Imaju više nakita oko vrata, u ušima, na rukama. Ne znaš vise ko koga lovi…
Jada mi se jedan od galebova u penziji, s kojima ispijam po ko zna koji gemišt, dok drugi umorno klimaju glavom. Od svega, čini mi se, najpostojaniji je brončani galeb što vodi nesretnu fureštkinju. Kažu da je neka već ostarjela Čehinja, kada je nedavno ugledala spomenik povikala : –Vratija se moj Šime !
Da li je istina ili vic nije važno. Legenda o makarskim galebovima je svakodnevna meta bjelosvjetskih objektiva.Stigao je tako Šime na sve kontinente. Legenda o nama sarajevskim galebovima-šegrtima ostat će, čini mi se, samo u ovom tekstu da vrelim Dalmatincima kazuje kako smo i mi nekada slamali inozemna ženska srca.
Naravno, nikada mojim makarskim vršnjacima ne kazujem da sam i ja već odavno postao jedan od onih što sa uzbuđenjem miluju desnu bronzanu cicu na rivi. Ušlo mi je to već u naviku kada sam u Makarskoj. Bez dodira hladnog metala kao da i nisam bio u velom mistu sjećanja i radovanja.