Svakog dana u makarskoj luci prolazim pored ljepotana kamene obale. Jedrenjaka Calypso, kojeg se iz osamdesetih najjače sjećamo Mario Mihaljević i ja. Ali, nećemo o tim burnim uspomenama u ljetima kada smo osvajali Jadran, od crnogorskog Ulcinja do slovenskog Kopra, sa Velikom revijom Jadrana, koju je majstorski vodio nezaboravni producent Luko Bratičević. O tome uskoro na „Pod Biokovom“ u drugoj visoko napetoj storiji.
Kada vidim Calypso kako se u sumrak šepuri svjetlima, posebno onim reflektorom na vrhu jarbola, sjetim se drage Sanje Doležal. Ne, ne želim iz bogate memorije izvući one početne noći na jedrenjaku glazbe i najljepših misica što su zavodile publiku po lukama u koje smo uplovljavali, nego naša macho sjedenja kada smo Mario, Vojo Šiljak, ja i drugi dokazivali Novim fosilima kako se troše litre vina i litre mineralne. Dakako, do jutarnjih zvijezda bili smo glasniji od zvučnika plovećeg diska legendarnog Ivana Balena Tratinčice.
Sjećam se, tada bi iz utrobe jedrenjaka bunovna dopuzala Sanja Doležal s molećivim riječima:
Dečki, dosta je. Moramo spavati i večeras opet raditi.
Tada bi gotovo horski odgovarali:
Mala, uhvati se svog šefa Slobodana Momčilovića Moke i mikrofona!
Tako bi, možda, potrajalo i narednih dana, pardon zora, da jednog podneva kapetan Paško nije bacio sidro u modroj uvali kakve se viđaju samo u najljepšim filmovima. Bonaca je magnetski privlačila da se baciš u slane kapljice. I dok smo se onako mamurni već hvatali ograde tada najznačajnijeg plovila YU estrade, zagrmjeli su zvučnici Tratinčice.
Ekipa, idemo sa skokovima. Da vidimo tko će biti najbolji?
Ja sam se bacio sa palube. Naravno, ne na glavu, nego na noge. Jedva sam isplivao. Slijedile su me i druge maliganima izmorene duše.
Opet se oglasio dosadni disk-džokej.
Dečki, idemo više. Idemo sa jarbola.
Pogledao sam onako iz tirkiznog mora uvis. Jarbol mi se učinio visok kao Biokovo, Velebit, Dinara.
Ipak, sam stisnuo i krenuo da se penjem prema vrhu jarbola kada sam vidio kako to spretno čini ona mala što nam dodijava za vinskih noći, Sanja Doležal. Što sam se više penjao, strah je bio sve veći. Ma, nema tog boga za kojeg ću skočiti. Stajat ću na stepenicama od konopaca, dok oni dole na palubi, što mi se čine mali kao mravi, zaborave na mene.
Ali, šta to radi ona klinka, Doležalka? I dalje kao najiskusnija alpinistkinja osvaja uspon pod oblake. I, eno je, konačno na vrhu, na jarbolu. Uh, kolika je to visina. Brat bratu najmanje 20 metara.
Stade Sanja, pogleda lijevo, desno i onda kao ptica lijepo, sigurno, poput najbolje skakačice sa olimpijskih igara, u lasta stilu zaroni u dubine Jadrana.
Sljedeće zore, čim se pojavila bunovna Sanja, naša želja za daljnjim čašama bila je totalno manja. Poštovali smo od tada heroinu visina. Poslije sam još nekoliko ljeta plovio na Calypsu, ali niko više nije ponovio skok i hrabrost Sanje Doležal.
A reflektor na jarbolu jedrenjaka u makarskoj luci, čini mi se, svake večeri sja Sanji Doležal u čast!