Prošlog vikenda u Baškoj Vodi održan je referendum o opozivu načelnika Vjekoslava Radića. Rezultati su poznati. Načelnik je ostao na funkciji, a za njegov opoziv nedostajalo je samo 12 glasova. Oporba je već najavila novi pokušaj za šest mjeseci, kada zakon ponovno dopušta raspisivanje referenduma. U sljedećih pola godine u Baškoj Vodi ne treba očekivati velike političke promjene. To je možda i dobra prilika da se, nakon svega što se događalo, zapitamo što je zapravo politika i kako ona funkcionira.
Prvi njemački kancelar Otto von Bismarck politiku je opisao kao umijeće mogućega. Iza te naizgled jednostavne misli krije se njezina bit. Političke odluke ne donose se u idealnim uvjetima, nego u stvarnom svijetu, u kojem se neprestano isprepliću različiti interesi i ljudski karakteri.
Za razliku od prirodnih znanosti, u kojima se pod određenim uvjetima može očekivati predvidljiv rezultat, politika ne poznaje takvu sigurnost. Kod nje postoji jedna velika nepoznanica, a to je čovjek. Možete imati razrađen plan, osiguranu podršku i naizgled povoljne okolnosti, ali nikada ne možete sa sigurnošću znati kako će ljudi reagirati i kada će promijeniti stranu.
Bismarck je to dobro razumio. U vođenju politike manje se oslanjao na ideološka uvjerenja i osobne simpatije, a više na procjenu odnosa snaga i onoga što se u određenom trenutku može ostvariti. U Baškoj Vodi svatko ima svog favorita. Rijetki su oni koji nisu u jednom od tri politička rova i koji cijelu situaciju pokušavaju sagledati iz neke četvrte perspektive. Emocije su jake, ljudi brane svoje stavove i svoje izbore, a sve tri strane imaju svoje argumente.
Tema je odavno prešla granice male općine. Zašto je netko u tom političkom ratu za jedne pozitivac, a za druge negativac, raspravlja se na kavama u Makarskoj, Splitu, Zagrebu. Ponekad se za istim stolom nađu prijatelji koji podržavaju sve tri opcije. Krene rasprava, povise se tonovi, svatko iznosi svoje argumente. Ljudi se zgražaju nad postupcima ovog ili onog političara, ovisno o tome u čijem su rovu, a pritom često ne razlikuju ono što im se osobno ne sviđa od onoga što je zakonski dopušteno. To, naravno, ne znači da je sve što je dopušteno ujedno i moralno opravdano. Ali tko u politici očekuje da će se odluke donositi isključivo prema njegovim osobnim uvjerenjima o poštenju, moralu i pravdi, teško će razumjeti način na koji se u njoj prelamaju interesi.
Pogledajmo samo što je sve moguće u politici na primjeru Baške Vode.
Matejas Jozipović velik je dio svoje političke karijere posvetio suprotstavljanju dugogodišnjem načelniku Josku Roščiću, jednom od najdugovječnijih lokalnih čelnika u Hrvatskoj. Vjekoslav Radić nakon povratka u Bašku Vodu politički se angažirao u HDZ-u, kojem je pripadao i tadašnji načelnik Roščić. Uoči posljednjih lokalnih izbora Radić je napustio HDZ, a s Jozipovićem i njegovim političkim saveznicima pronalazi zajednički interes - smjenu dugogodišnjeg načelnika.
Roščić je nakon 32 godine izgubio vlast, a Radić postao načelnik. I onda slijedi novi čin. Radić se vraća u HDZ, njegovi dotadašnji saveznici iz NLM okreću se protiv njega, a na istoj strani u pokušaju njegova opoziva našao se i Roščić koji je u međuvremenu isključen iz HDZ-a.
Dakle, imamo nekadašnjeg HDZ-ovca koji je srušio dugogodišnjeg HDZ-ova načelnika uz pomoć NLM, zatim se vratio u HDZ, dok je smijenjeni načelnik završio izvan HDZ-a i udružio se sa svojim nekadašnjim velikim protivnikom iz NLM kako bi srušili njegova nasljednika koji je sad u HDZ-u. I tko kaže da politika nije zanimljiva?
Upravo se na ovom primjeru najbolje vidi koliko ljudi različito doživljavaju politiku. Ono što jedni nazivaju izdajom, drugi će nazvati političkom mudrošću ili nužnim kompromisom. Promjena političkog savezništva sama po sebi ne mora biti ni dobra ni loša. Važno je zašto je do nje došlo i što se njome željelo postići. Jer ako ćemo svakog političara koji promijeni stranu automatski proglasiti izdajnikom, onda zapravo ne razumijemo politiku. Ali jednako tako, ako ćemo svaki politički zaokret opravdavati interesima, onda smo zaboravili da bi u politici trebala postojati i načela.
Društvene mreže od početka ovog sukoba gore. Komentari, prepucavanja, često udarci ispod pojasa, nerijetko i s anonimnih ili lažnih profila. Rječnik kojim se pojedinci obraćaju svim akterima ove političke sapunice često prelazi granice pristojnosti. Birači često nastupaju s pozicije poštenih, istinoljubivih, časnih, rekao bih gotovo bezgrešnih ljudi. Političari su uvijek ti koji su krivi, koji su se pokvarili, koji gledaju samo vlastiti interes. O političarima se govori bez imalo samokritike, a rijetko se tko zapita tko ih je doveo na vlast. Francuski filozof i diplomat Joseph de Maistre još je prije više od dva stoljeća zapisao poznatu misao:
Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
U demokraciji vlast ne dolazi sama od sebe. Netko je bira, a netko svojim neizlaskom na izbore prepušta drugima da odlučuju umjesto njega. Građani imaju pravo kritizirati političare, ali ne mogu zanemariti vlastitu odgovornost za stanje u zajednici.
S druge strane, često zaboravljamo da ni bavljenje politikom nije jednostavno. Možemo se s nekim političarom slagati ili ne, možemo ga podržavati ili mu se protiviti, ali za izlazak pred javnost ipak treba imati određeni karakter. Osobito u malim sredinama, gdje se svi poznaju, gdje se svaka riječ i odluka komentira, a političke rasprave nerijetko se pretvaraju u osobne obračune. Ondje političar nije izložen samo kritikama svojih odluka nego često i komentarima o obitelji, privatnom životu i svemu onome što s njegovim javnim djelovanjem nema nikakve veze.
Nije lako svakodnevno živjeti pod takvim povećalom i pritom nastaviti donositi odluke. Za to treba imati debelu kožu, ali i hrabrost, strpljenje i sposobnost prihvaćanja kritike. Naravno, sama činjenica da se netko odlučio baviti politikom ne znači da je dobar političar. Karakter je potreban da bi se u politiku ušlo, ali tek način na koji se vlast koristi pokazuje kakav je čovjek iza političke funkcije. Kažu da je jedan stari Baškovođanin svojedobno rekao:
Da dođe brod koji kupi luđake u Bašku Vodu, ne bi ima tko bacit cimu.
Nije to, naravno, posebnost Baške Vode. Sličnu bismo rečenicu mogli čuti u gotovo svakom gradu ili općini u Hrvatskoj. Da bi političar mogao provoditi ono zbog čega je izabran, mora zadržati vlast. Ali ako mu vlast postane važnija od onoga zbog čega je izabran, politika gubi svoju osnovnu svrhu. Možda bismo se, umjesto da se stalno pitamo tko će koga smijeniti, tko će s kim koalirati i tko će zasjesti u načelničku fotelju, češće trebali zapitati nešto puno jednostavnije.
Što je od svih tih političkih borbi na kraju dobila Baška Voda?