Prijestupnike bi polili vrućim katranom, posuli perjem i potom vodili kroz grad dok bi ih gomila vrijeđala, ismijavala i gađala trulim povrćem. Bila je to kazna koja nije služila samo da zaboli nego i da čovjeka javno obilježi. Nije bila službena sudska presuda. Bila je osveta gomile.
Osam stoljeća kasnije katran i perje više ne postoje. Ostala je samo gomila.
Za početak istaknimo najvažniju stvar. Nitko nije veći od Hajduka. Ni Marko Livaja, ni Torcida, ni Naš Hajduk, a još manje Graf, Garcija ili Bilić. Oko toga će se složiti gotovo svaki navijač.
Ali ako je tako, zašto se uvijek događa isto? Zašto katran i perje uvijek završe na onima koji su za Hajduk dali najviše?
Slučaj Marka Livaje posljednjih je dana ponovno podijelio ionako podijeljenu hajdučku javnost. Obje strane iznijele su svoje argumente i svatko će ostati pri svom stavu. Ne želim ovdje braniti ni Livaju ni one koji danas vode klub.
Zanimljiviji mi je jedan drugi obrazac koji se u Hajduku ponavlja godinama.
Nevjerojatna lakoća kojom se vlastitim ljudima dijeli katran i perje.
Jučer Vučević. Prije njega Kalinići. Prije njih mnogi drugi. Dovoljno je nekoliko dana da oni koji su godinama, na ovaj ili onaj način, nosili klub na leđima postanu glavni krivci za sve. Katran i perje izlaze iz skladišta nevjerojatnom brzinom.
Svi znamo kakav je Marko Livaja. Znamo njegove vrline. Znamo i njegove mane. Ljudi koji danas vode sportsku politiku Hajduka morali su to znati bolje od svih nas. Tko je stvarno vjerovao da će Marko Livaja trčati kaznene krugove pred trenerom koji je tek stigao u klub i sportskim direktorom koji još nije ostavio trag u Hajduku? Ili nije razumio karakter igrača ili je vrlo dobro znao kako će on reagirati.
Ne opravdavam Livajin potez. Profesionalni sportaš mora prihvatiti posljedice svojih postupaka. No još manje mogu opravdati način na koji je klub upravljao cijelom situacijom. Posao ljudi koji vode Hajduk nije nadmetanje egom, nego štititi interes kluba.
Ako je Livaja bio stalni problem u svlačionici, onda se to rješava prije početka priprema. Pozoveš ga u ured, kažeš da više nije dio projekta i zahvališ mu na svemu što je napravio za Hajduk. Rastanete se dostojanstveno, uz oproštaj kakav zaslužuje čovjek koji je pet godina bio zaštitno lice kluba.
Ako ga želiš zadržati, ovakve stvari rješavaš unutar četiri zida. Novčanom kaznom ako treba. Ne demonstracijom ega Grafa i Garcije, kao da se radi o junioru koji je zakasnio na trening, a ne o najboljem igraču lige.
Je li cilj bio riješiti se Marka Livaje? Onda je plan uspio. Samo je pitanje kolika će biti cijena tog uspjeha.
Hajduk ostaje bez Livaje usred priprema i neposredno prije europskih utakmica. Gubi sportsku kvalitetu, gubi tržišnu vrijednost igrača i dodatno dijeli vlastite navijače.
Za to netko mora preuzeti odgovornost. Isti oni koji danas ponavljaju da nitko nije veći od kluba kao da to pravilo vrijedi samo za Marka Livaju.
Što uopće znači biti veći od Hajduka kad je Marko Livaja u pitanju? Je li to odigrati utakmicu samo nekoliko sati nakon što saznaš da ti je preminuo otac? Je li to ostati u Hajduku iako si drugdje mogao zaraditi znatno više? Je li to mjesecima igrati pod injekcijama ili godinama praktički sam nositi momčad golovima i asistencijama? Je li to puniti stadione diljem Hrvatske i biti razlog zbog kojeg tisuće ljudi dolaze gledati Hajduk?
Ne. Nitko nije niti smije biti veći od Hajduka. Ali postoje igrači koji svojim odnosom, odricanjem i onim što su dali klubu postanu njegov simbol. Marko Livaja za mnoge navijače upravo je to postao. I zato velik dio hajdučkog puka ovih dana ne vidi samo odlazak jednog igrača, nego način na koji se klub oprostio od čovjeka koji je pet godina bio njegovo zaštitno lice.
Što znači biti veći od Hajduka kada su u pitanju Graf, Garcija i Bilić? O njihovim zaslugama za Hajduk jednog će se dana možda pisati, ako ih uopće bude.
Za pet godina Marko Livaja i dalje će biti dio Hajdukove povijesti. Tetovaža na nozi neće izblijedjeti. Golovi neće nestati iz statistike. Ostaje vidjeti što će tada ostati iza Grafa, Garcije i Bilića.
Hajduk nažalost stalno ide iz jedne krajnosti u drugu.
Jednom su domaći ljudi problem pa treba dovesti strance. Onda su stranci problem pa se ponovno zaziva domaća dica. Jednom predsjednik, drugi put trener, treći put sportski direktor. Svakih nekoliko godina ista priča, samo nova imena. Isprobali smo gotovo sve modele, ali jedan još nismo.
Možda je vrijeme da promijenimo navijače. Ove očito previše lako ponese gomila. Kad već imamo stranog trenera i stranog sportskog direktora, možda je vrijeme i za strane navijače. Jer u Hajduku katran i perje gotovo nikada nisu rezervirani za prolaznike. Uvijek čekaju jednog od nas.