Jedno crkveno zvono bilo je dovoljno da stanovnici stare župe Vrdol krajem 16. stoljeća zamalo završe na kolcu. Prema povijesnom svjedočanstvu, osmanlijske vlasti uhitile su nekoliko mještana, pripremile njihovo pogubljenje, a živote su im na kraju spasili sumještani koji su prikupili 500 groša za njihovo oslobađanje.
Ovu gotovo nevjerojatnu epizodu iz povijesti našeg kraja objavilo je Društvo prijatelja vrgorske starine, u tekstu koji je priredio Branko Radonić, na temelju ljetopisa Tome Juričića. Riječ je o događajima započetima 1599. godine na području stare župe Vrdol, kojoj su pripadali današnji Rašćane, Župa Biokovska, Krstatice i Slivno.
Te je godine u Vrdol za kapelana stigao fra Mate Matić iz Podace. Budući da stanovništvo nije imalo prikladne crkve, mise su se održavale na otvorenom, među ostalim u Orašju, Postinju i pod velikim kljenom kod mjesta na kojem će poslije biti podignuta crkva svetoga Mihovila. Nakon što su dobili službeno odobrenje osmanlijskih vlasti, mještani su u proljeće 1599. započeli gradnju crkve svetoga Mihovila u Rašćanima, a iste jeseni i crkve svetoga Ivana u Župi Biokovskoj.
Stanovnici Gornjega i Donjega Vrdola prikupljali su novac za opremanje crkava. Iz primorja su dopremljene tri svetačke slike i crkveno zvono namijenjeno crkvi svetoga Ivana. Kada je zvono prvi put zazvonilo, među kršćanskim stanovništvom zavladala je velika radost. No veselje nije dugo trajalo.
Prema Juričićevu zapisu, osmanlijski zapovjednik kojega naziva Tatar-pašom poslao je svoje službenike, koji su na blagdan svetoga Frane zatekli vjernike na misi kod svetoga Mihovila. Uhitili su Tomu Juričića, Matiju Brnjića i druge prisutne te ih odveli pred pašu u Imotski. Juričić opisuje kako su zarobljenike potom odveli u okovima, pripremili dva kolca i položili ih kako bi izvršili smrtnu kaznu. Povod svemu, prema njegovu svjedočanstvu, bilo je upravo crkveno zvono.
Pogubljenje ipak nije izvršeno. Zahvaljujući posredovanju prijatelja i zauzimanju stanovnika Gornjega i Donjega Vrdola, zarobljenicima su pošteđeni životi. Za njihovo oslobađanje trebalo je prikupiti čak 500 groša, a Juričić navodi da je pojedinu kuću teretilo gotovo 15 dukata.
Ljetopis donosi i zanimljiv podatak o Juričićevoj supruzi, koja je prodala vrijedan pojas ukrašen zlatom kako bi pomogla uređenju crkve svetoga Mihovila. Pojas je prodan za 20 groša, a novac je iskorišten za građevinske radove. Juričićev povijesni zapis sačuvan je zahvaljujući kasnijim prijepisima, a 1931. godine objavio ga je Juraj Božitković.
U nastavku je cjelovit tekst povijesnog zapisa prema Božitkovićevu izdanju.
KRATKI LJETOPIS TOME JURIČIĆA IZ G. 1596. I 1599.
Prema prijepisu koji je 1931. godine priopćio dr. o. Juraj Božitković.
Ovo što slidi bi izvadjeno iz rukopisa koi se naodi u Omišu, i koji rukopis pisa Toma Juričić iz Gornjega Vrdola, to jest na 1599.
Na 1599. Ove godine dodje u Župu aliti u gornji i donji Vrdo, otac fra Mato Matić iz Podace za kapelana, i videći mučno stanje, brez Crkve i brez crkvenoga resa, ode provincialu fra Antunu Milanoviću, ter učini prokuraturom u Vrdolu Tomu Juričića, a treće godine učini i drugoga prokuratura Petra Roglića. Ovi kapelan i prokuraturi kupiše sve kako se more reći s[vetih] Misa za 25. groša.
U ovo vrime nebiaše Crkve u svoj gorskoj Župi, nego se Mise govorau na tri mista, to jest: u Orašju, u Postinja, i pod Kljenom kod sv. Miovila, a u velike blagdane govorila bi se u Orašju.
U ovo isto vrime s nastojanjem istoga kapelana i prokuratura, ozgor rečeni, imadoše Ferman, i počeše graditi u prolitje Svetoga Miovila, istu gradju pomože nas Vrdo gornji. Ali opet na jesen iste godine počeše graditi i Crkvu Svetoga Ivana, o Vasinu dnevu, to jest, o Svetoj Barbari, ter do Oča dneva, ogradiše vas zid i kapelu, a na prolitje pokriše i ogradiše kampaneo. Ove se obe dvi Crkve, u malo vrimena ogradiše sve pod rečenim kapelanom i prokuraturim, i to vrime bio je gvardijanom u Makarskoj m. p. fra Matij Runović Imoćanin, a knežie Marka Juričića.
Po tom toga skupiše seljani od gornjega Vrdola medju sobom 80. groša, a tako seljani od donjega Vrdola, te poslaše rečenoga Tomu Juričića i fra Matu Matića i djaka fra Matu Ranjkovića na more, ter za rečene jaspre donesoše tri likune, to jest Svetoga Miovila, S. Ivana i S. Franu. Takodjer zvono na S. Ivana.
Kada donesoše rečene prilike, i zazvoni zvono u Vrdolu, bi veliko veselje i radost onizi Krstjana. - Ali do malo vrimena okrenuće se u žalost.
Ter evo ti ovdi mećem sve onako kako naodim upisano od istoga Tome Juričića.
U to vrime dodje na ove strane niki pas Tatar Paša, ter posla svoje čauše i zatekoše nas na Misi u Svetom Miovilu na Svetoga Franu, i ufatiše mene cinrešu i Matija Brnjića, i dovedoše na Imotu istomu Paši, pak nas odvedoše na guvno u veruga, i pade na Brišniku na vodu, ondi udilaše dva koca, i namazaše, i nas povališe da nas metnu na kolac, sve za rečeno zvono.
- Ali Bog i Sveti za koje podnismo ovu muku čini da priteku niki prijatelji, i činiše da nam prosti život, ali nas učini 500 groša, i ove jaspre dadoše Vrdo gornji i donji, i zapade na kuću blizu po 15. dukata.