Mnogim turistima, ali i velikom dijelu domaćih, prolazak kroz Brela znači more, šljunak i razglednice. Malo tko, međutim, zna da se tik uz plažu Berulia nalazi Špilja Medvidina, prirodna znamenitost s gotovo zaboravljenom pričom.
Špilja je nekada bila stanište sredozemne medvjedice (Monachus monachus), jedine vrste tuljana u Sredozemlju i jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu. Upravo po njoj Medvidina nosi ime. Na dnu špilje nalazi se malo žalo koje je služilo za odmor i podizanje mladunaca, u vrijeme kada je ovaj dio obale bio znatno mirniji nego danas.
Sredozemna medvjedica u moru uz špilju Medvidina, na arhivskoj fotografiji.
Odnos čovjeka i morske medvjedice nije uvijek bio prijateljski. Ribarima je često trgala mreže pa su je doživljavali kao prijetnju, a ne kao dio prirodnog bogatstva. Posljednji poznati primjerak u hrvatskom dijelu Jadrana ubijen je 1964. godine, dok je jedna medvjedica još 1908. stradala kraj Makarske i završila u muzejskoj zbirci u Sarajevu.
Unatoč tome, morski čovik ostao je duboko prisutan u pučkom vjerovanju i književnosti. Opat Alberto Fortis u 18. stoljeću zapisuje kako se vjerovalo da medvjedica noću izlazi iz mora i jede grožđe s loza. Mavro Vetranović opisuje je kao razigranu i lukavu životinju koja se znala rugati ribarima, dok Marko Marulić u Juditi piše da nitko ne spava tvrđim snom od morskog medvida.
Početkom 17. stoljeća opat Mavro Orbini bilježi i uvjerenje da se medvjedice mogu dresirati, da prepoznaju ime i gestama pokazuju razumijevanje čovjeka. Danas ta vjerovanja zvuče romantično, ali govore koliko je ova životinja bila dio svakodnevice ljudi uz more.
Iako danas više ne obitava u špilji Medvidina, sredozemna medvjedica posljednjih se godina povremeno ponovno pojavljuje u Jadranu, osobito uz obale Istre. To ostavlja otvorenu mogućnost da se jednog dana vrati i južnije.