Ne mogu a da ne napišem par riči o čoviku koji je obilježio moj, a sigurno i živote mnogih Dalmatinaca, a i šire. Još ko dite pamtim prvi susret s Mišom Kovačem. Naime, u regalu smo imali kazetu s njegovim najvećim hitovima pa smo je svakodnevno premotavali i puštali skupa s Oliverom, Nedom Ukraden i drugim pjevačima toga vremena.
Sićam se omota, on sa slavnim brkovima i u pozadini neko nemirno more, kao što je i cijeli njegov život bio nemiran. Većinom okružen lijepim ženama s kojima je imao više ili manje sreće, a tek se potkraj života uspio skrasiti s jednom. Ženama je ostavio i sve materijalno što je imao za života pa je eto potkraj života bio praktički bez primanja i u gradskom stanu.
U današnje vrijeme, uz toliko prodanih ploča i pregleda, to bi bilo nezamislivo. Po današnjim prilikama bio bi milijunaš. Ali onda su bila druga vremena. Onda se pjevalo iz srca i duše, a publika je pjevala s vama i za vas. Poznat je i Mišin fenomen dizanja ruku, a cijela dvorana pjeva. A punio je on i Gripe i Domove sportova i stadione. Punio je Mišo, a za materijalno nije mario.
Sustigle su ga i nesreće u životu, među kojima je najveća gubitak 16-godišnjeg sina Edija, kojeg je dobio s bivšom suprugom i misicom Anitom Badurinom, a čija smrt do kraja nije razjašnjena. Ovaj je događaj trajno obilježio pjevačev život pa su se on i supruga ubrzo razveli, a pjevač je upao u tešku depresiju. Nakon tog nesretnog događaja Mišo više nije bio isti čovjek. Ali publika ga je volila isto, ako ne i više nego prije.
Zanimljiv je to fenomen naših pjevača. Što su više nesretni, to ih publika više voli, kao da i publika zna da je ona jedino dobro što im je ostalo u životu. Pa je Mišo i potkraj života, kada više nije mogao pjevati, isto punio dvorane. Jer publika je pjevala za njega, on je samo trebao podignuti ruke. Dok sam radila na Radiju Široki Brijeg kao novinar, svakodnevno smo birali tri hita za koje bi slušatelji glasali za hit dana. Ja bih uvijek predlagala neku Mišinu pjesmu pa bi kolege velile: Evo je opet s Mišom.
Rijetko bi Mišo izvojevao pobjedu jer Hercegovci mu nisu bili baš obožavatelji kao mi Dalmoši i nisu shvaćali tu opijenost Mišom koju mi Dalmatinci imamo. Svaka njegova pjesma je hit i u svakoj se mogu naći. Pjevao je Mišo i za Hajduk i bio njegovo svojevrsno zaštitno lice pa bi mnoge utakmice i navijanja bila ispraćena uz njegovu poznatu pobjednicu Splitskog festivala '75., „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”.
Iste je godine Hajduk osvojio naslov prvaka, a pjesma je prepjevana u klupsku himnu. Poznata je i ona Mišina: Svojih 65 godina navijam za Hajduka i cijelo to vrijeme najjači sam igrač Hajduka u Zagrebu. Mišin poznati brk ovjekovječen je na klupskim majicama. Naime, tijekom kampanje 2021. godine Hajduk je izbacio limitiranu seriju majica i klupskih proizvoda s Mišinim likom i prepoznatljivim brkovima.
Bio je to povijesni presedan jer je Mišo postao prva osoba izvan nogometnog svijeta koja je završila na službenom klupskom artiklu. Proizvod je doslovno razgrabljen i srušio je sve dotadašnje rekorde prodaje, nadmašivši čak i same natjecateljske dresove. Malo je mjesta za napisati sve o Miši što bih htjela.
Za kraj ću samo reći: zbogom, legendo, i nadam se da netko gore s istim žarom sluša tvoje pjesme kao što sam ih i ja slušala cijeli svoj život.