Ove veljače navršila se još jedna obljetnica rođenja Nikole Maštrovića, vrhunskog vojskovođe 19. stoljeća rođenog u Makarskoj 2. veljače 1791. godine. Iako je ostavio dubok trag u hrvatskoj i europskoj vojnoj, kulturnoj i društvenoj povijesti, u rodnom gradu danas nema ni ulicu ni javno obilježje koje nosi njegovo ime.
Bio je sin Dujma Maštrovića i Margarite Maštrović, rođene Ivanišević. Manje je poznato da obitelj Maštrović potječe iz sela Dragljane kod Vrgorca te da se izvorno radilo o prezimenu Majstrović, koje se u starim dokumentima pojavljuje u oblicima Majstrovich i Maistrovich.
Osnovno obrazovanje stekao je u Makarskoj i Splitu, nižu gimnaziju završio je u Veneciji, a studij u Zadru, gdje je stekao zvanje inženjera niskogradnje voda i cesta, što će snažno obilježiti njegov kasniji civilni i vojni rad.
Dolaskom Napoleona i osnutkom Ilirskih provincija 1809. godine, Maštrović se 1810. godine priključuje francuskoj vojsci maršala Marmonta te postaje zapovjednik straže I. klase utvrde u Ljubljani. Zbog obrazovanja, poznavanja jezika i smjelosti brzo napreduje. Kao poručnik prelazi u hrvatske postrojbe pod francuskim zapovjedništvom, a potom je raspoređen u Karlovac, gdje radi kao pobočnik zapovjednika i inženjerijski časnik.
Sudjelovao je u borbama protiv osmanske vojske na dalmatinskoj granici, gušenju nemira u Boki kotorskoj te obnašao dužnost tumača u stožeru guvernera Ilirskih provincija u Trstu. Godine 1813. promaknut je u natporučnika i premješten u Italiju, gdje sudjeluje u završnim borbama protiv Napoleona u sklopu Rata Šeste koalicije.
Posebno se istaknuo u bitci na rijeci Mincio 1814. godine, za što je odlikovan francuskim Redom željezne krune, a iste je godine promaknut u čin satnika. Nakon Napoleonova pada odbio je odlazak u Francusku te prelazi u austrijsku vojsku, uz preporuke princa Eugena Beauharnaisa i generala Lava Nugenta.
U austrijskoj službi sudjelovao je u Napuljskom ratu, istaknuo se u opsadi Ancone, za što ga je papa Grgur XVI. odlikovao Viteškim križem svetoga Grgura Velikoga. Bio je i austrijski povjerenik u Marseilleu, a 1820. godine vraća se u Dalmaciju kao zapovjednik garnizona u Makarskoj.
Vrhunac njegova djelovanja veže se uz Otočku graničarsku pukovniju, kojom zapovijeda od 1843. godine. Iako nije rođen u tom kraju, ostao je zapamćen kao „otac kraja” zbog iznimnog angažmana na kulturnom, socijalnom i gospodarskom planu. U Otočcu je razvijao kazališni život, organizirao koncerte, pomagao siromašnima, gradio infrastrukturu, škole, ceste i bolnicu te poticao duhovni život zajednice.
U vojnom smislu istaknuo se u sukobima s osmanskom vojskom, kao i na talijanskim bojištima tijekom revolucija 1848. godine. Zbog ratnih uspjeha promaknut je u čin general-majora te zapovijedao brigadama u Veroni, Padovi i Veneciji, pod zapovjedništvom feldmaršala Josepha Radetzkoga.
Unatoč iznimnim vojnim sposobnostima i ugledu, spletke na bečkom dvoru dovele su do njegova iznenadnog i prijevremenog umirovljenja 1849. godine. Ubrzo nakon toga teško se razbolio te je preminuo 17. siječnja 1851. godine u Beču, gdje je uz vojne počasti i pokopan.
Nikola Maštrović bio je i zagovornik ilirizma, mecena hrvatskog preporoda, prijatelj Josipa Jelačića, Ljudevita Gaja i Petra Preradovića. Pisao je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, bavio se slikarstvom i ostavio dubok trag u vojnoj, kulturnoj i društvenoj povijesti Hrvatske.
Paradoksalno, general europskih bojišta i jedan od značajnijih makarskih povijesnih likova u vlastitom gradu danas nema ni ulicu ni javno obilježje koje bi podsjećalo na njegovo ime i djelo.