Dobijem ospice kada vidim poziranja sa sunčanim naočalama. Face book je najbolja revija takvih lica bez lica. Jer, kada ste ulentrani sa okvirima tamnih stakala na očima, vi gubite poznate obrise lica. Gubite lijepe ili skrivate, po vama, ružne crte svoje face.
Pokušavate pronaći spas za svoje esetske nedostatke u raznim oblicima pokrivala za okice, kojima dobijate nova isijavanja vaše personalnosti. Postajete ono što, uglavnom, niste. Jačina vašeg novog imidža nestaje u trenu kada skinete te okvire laži. Zato mnogi ne skidaju sunčane. Nose ih i po danu i ponoći. Po kiši i suncu. Samo još ne spavaju s njima.
Znam neke koje sam davno upoznao sa tim tamnim cvikerima. Godinama su očale i oni bili jedno, kao da su zajedno rođeni. Uh, kako sam se znao razočarati kada bi ih skinuli. Postajali su drugi, neprepoznatljivi ljudi, stranci. Pitaš se tada da li si se uopće s njima družio, povjeravao razne tajne. Od macho frajera ili seksi dama postajali su, bez ray ban okulara, izgubljeni slabići kojima ne bi posvetio ni minut vremena. Kada konačno uklone ta stakla što su im desetljećima na nosu, vidiš prevaru i ljut si sam na sebe kako si dozvolio da te varaju u prohujalim ljetima.
Ipak, kada ih vidiš u svim dimenzijama, posebno u trećoj, u realnom životu, onda, bar, donekle možeš smanjiti taj dominatni utjecaj naočala na ukupan dojam o nečijoj personi. Sa fotografijama je potpuno drukčije. Jer, kada gledaš nečije lice vidiš samo sunčane koje svojim oblikom naglašavaju kako bi lice ispod njih trebalo izgledati.
Lažu te okulari, koje su dizajnirali razni meštri za brile, licima bez lica. Na slikama ne vidiš tog i tog, nego naočale te i te. Zahvaljujući njima postajemo snažni, grubi, meki, seksi, upadljivi.
A, najčešće smiješni u pokušajima da tamnim staklima na očima budemo ono o čemu maštamo.
Da sve ovo nisam uzalud pisao, nadam se, da pokazuju ove dvije slike sa Velike plaže u Makarskoj.
