Dok Split i dio općina Splitsko-dalmatinske županije danas traže odgovor na pitanje kamo će s više od 100.000 tona otpada godišnje nakon budućeg zatvaranja Karepovca, u Makarskoj taj problem nije novost, niti izvanredno stanje. To je svakodnevica koja traje već dva desetljeća.
Nakon zatvaranja odlagališta Donja Gora na Biokovu, Makarska je ostala bez vlastitog odlagališta otpada i od tada svoj komunalni otpad prevozi stotinama kilometara izvan županije. Godinama se smeće vozilo diljem Hrvatske, mijenjale su se lokacije, ugovori i privremena rješenja, ali jedno se nije promijenilo - Makarska nikada nije dobila trajno, sustavno rješenje.
Za razliku od današnje situacije u Splitu, koja se tek sada percipira kao kriza, Makarska je već dugo u režimu “snađi se sam”. Troškovi transporta otpada mjere se u stotinama tisuća eura godišnje, logistika je složena, a cijenu svega toga desetljećima plaćaju građani Makarske. Sustav koji bi trebao postojati na razini županije i države u praksi je izostao.
Dodatni problem je što rješenje koje se godinama najavljuje, Centar za gospodarenje otpadom Lećevica, stalno kasni. Projekt se najavljuje već niz godina, rokovi se pomiču, obećanja ponavljaju. Za Makarsku to znači nastavak dugogodišnjeg scenarija bez jasnog kraja.
Zato današnje rasprave o tome da “nitko u županiji ne želi splitsko smeće” u Makarskoj zvuče poznato. Nitko nije želio ni makarsko. Zanimljivo je pritom da nijedan grad ili općina unutar Splitsko-dalmatinske županije nije bio spreman dugoročno prihvatiti otpad iz Makarske, već su rješenja uglavnom bila kratkoročna i vatrogasna. Istovremeno, znatno više razumijevanja pokazivale su sredine izvan županije.
U tom kontekstu treba promatrati i današnju reakciju sinjskog gradonačelnika Mire Bulja, koji je oštro poručio kako neće dopustiti dovoz otpada iz Splita na sinjsko odlagalište Mojanka.
„Od države i Županije očekujem razvoj, a ne da nam donose splitsko smeće“, poručio je Bulj, jasno dajući do znanja da Sinj ne želi preuzeti teret zbrinjavanja splitskog otpada.
Razlika između Splita i Makarske nije u principu, nego u razmjerima. Split danas ima veći volumen otpada i veći politički pritisak, ali mehanizam je isti. Kad nema vlastitog odlagališta i kad sustav zakaže, svi peru ruke, a grad ostaje sam sa svojim smećem.
Makarska to zna već godinama. I upravo zato je današnja situacija u Splitu potvrda da se bez ozbiljnog, zajedničkog i pravovremenog rješenja problem otpada uvijek vraća, samo u većem obliku i većim posljedicama.