Nazivi koje svakodnevno koristimo za opis prostora nisu samo riječi, nego način na koji oblikujemo sliku o identitetu i vrijednosti pojedinih krajeva.
Na to upozorava vrgorski povjesničar Branko Radonić, koji je u objavi na društvenim mrežama istaknuo kako se unutrašnjost Dalmacije godinama pogrešno i pojednostavljeno naziva “Zagorom” ili “zaleđem”, iako takvi izrazi ne odgovaraju stvarnom stanju.
Zamislite da netko Split uporno predstavlja kao “Cvit Balkana” umjesto kao mediteranski grad, srce Dalmacije i jedan od simbola Jadrana. Takav naziv ne bi izdržao ni pet minuta bez reakcije Splićana. E pa jednako tako zvuči kada se cijela unutrašnjost Dalmacije uporno naziva krivim nazivima, navodi Radonić.
Ističe kako unutrašnjost Dalmacije nije jedinstven prostor koji se može svesti na jedan naziv, nego skup različitih krajina s vlastitim identitetima.
Unutrašnjost Dalmacije nije prostor iza Dalmacije. Ona je Dalmacija. Ravnopravan, vrijedan i identitetski važan dio Dalmacije, poručuje.
Posebno naglašava da termin “Zagora” ima svoje stvarno značenje, ali se odnosi na uži prostor.
Zagora postoji, to je mala krajina smještena u unutrašnjosti Dalmacije, ali to nije cijela unutrašnjost. Kao što ni svaki otok nije Šolta samo zato što se vidi iz Splita, tako ni svaki kontinentalni dio Dalmacije nije Zagora, kaže.
Radonić pritom navodi koje nazive smatra primjerenima, a koje bi, kako kaže, trebalo izbjegavati.
Kao pravilnije i dostojanstvenije ističe nazive: unutrašnjost Dalmacije, dalmatinska unutrašnjost, dalmatinsko zaobalje, zaobalje Dalmacije, unutarnja Dalmacija, kontinentalna Dalmacija, kontinentalni dio Dalmacije
S druge strane, upozorava na izraze koji su, prema njegovu mišljenju, netočni ili omalovažavajući: Dalmatinska zagora, dalmatinska zagora, Zagora (u značenju cijele unutrašnjosti), dalmatinsko zaleđe, zaleđe Dalmacije, Zagora Splitsko-dalmatinske županije, zaleđe Splitsko-dalmatinske županije, vlajiland, vlaška.
Zaleđe zvuči kao nešto iza, sporedno i manje važno. A mi ne živimo iza Dalmacije. Mi smo Dalmacija. U svojoj objavi prozvao je i medije i institucije, navodeći kako upravo oni često ponavljaju pogrešne nazive.
Vrijeme je da to shvate i mediji, i institucije, i svi koji pogrešne nazive ponavljaju iz navike, poručuje.
Na kraju zaključuje kako pitanje naziva nije nevažno jer riječi stvaraju sliku.