Intervju s Tonijem Vujčićem, svjetskim prvakom u šahu za gluhe i nagluhe
U makarskoj svakodnevici, među ljudima koje srećemo svaki dan, kriju se priče koje mijenjaju pogled na život. Jedna od njih je priča Tonija Vujčića, dugogodišnjeg djelatnika Komunalca i svjetskog prvaka u šahu za gluhe i nagluhe. Čovjeka koji ne čuje aplauz, ali ga osjeća.
Toni je potpuno izgubio sluh kao dijete, no šah mu je postao jezik, ritam i prostor slobode. Danas trenira djecu, predaje u školi šaha i igra za hrvatsku reprezentaciju gluhih. U ovom razgovoru otkriva kako izgleda njegov život, put do svjetskog zlata i što ga najviše motivira.
Kada si prvi put shvatio da gubitak sluha neće biti prepreka da postaneš vrhunski šahist?
Prvi put, kad su moj tata i susjed igrali šah dok sam imao 9 godina, jako me to zainteresiralo. Šah me umiruje zbog problema sa sluhom. Na početku nisam mislio da ću postati vrhunski šahist, ali s godinama sam jako napredovao i polako počeo vjerovati da mogu stići do vrha.
Što te je kao dječaka najviše privuklo šahovskoj ploči?
Privuklo me to što me šah smiruje. Bio mi je pun pogodak jer sam mogao igrati sa svakim. Kao gluha osoba, cijenim tišinu, a u šahu moraš razmišljati, pripremiti se i pravilno odigrati svaki potez.
Kako izgleda tvoj prosječan dan, od jutra u Komunalcu do večernjih šahovskih priprema?
Jutarnji rad u Komunalcu mi je navika. Probudim se rano, odem na teren i odradim svoje poslove. Znam što treba obaviti, i to se s vremenom jednostavno rješava. Posla uvijek ima. Navečer mi odgovara raditi šah jer u miru analiziram partije, pripreme i rješavam šahovske probleme i otvaranja.
Koliko je rada i discipline stalo iza svjetskog zlata? Tko ti je najviše pomogao?
Za šah treba jako puno rada i discipline ako imaš volje. Puno mi je pomogla podrška majstora iz Šahovskog kluba Makarska, Hrvatskog sportskog saveza gluhih koji sada postaje Hrvatski deflimpijski odbor, te Splitskog sportskog saveza gluhih.
Učiš iz knjiga i online baza. Što ti više odgovara?
Najviše sam učio iz knjiga jer je to najbolji način za napredak. Puno sam na tome izgradio znanje. Online rad je u redu jer je danas moderno i koristi se puno više nego prije, ali mislim da se zbog toga previše zapostavljaju knjige.
Imaš li nezaboravnu partiju koja ti je promijenila karijeru ili samopouzdanje?
Nezaboravna mi je partija sa ZG Opena prije deset godina. U dva kola sam pobijedio dva jaka igrača, a u jednom danu sam igrao čak 11 sati. To mi je jako podiglo samopouzdanje za sljedeće partije.
Predaješ šah djeci. Kako reagiraju kad im kažeš da si gluh i svjetski prvak?
Predajem šah djeci već četiri godine. Na početku su primijetili da drugačije govorim, ali brzo su me prihvatili i nikome to nije smetalo. Zanimljiviji im je rad sa mnom i sretni su kad radimo školu šaha.
Tvoj sin Gabriel često ti pomaže u komunikaciji. Kako izgleda ta suradnja?
Moj sin mi pomaže kad nešto ne razumijem pa mi objasni što druga djeca govore. Naša suradnja je odlična. Djeca me uglavnom dobro razumiju i znaju što trebaju raditi. Moram reći da mi puno pomažu jer razgovaraju polako i jasnije.
Koje su tri životne lekcije koje si naučio na putu od gubitka sluha do svjetskog prvaka?
Trud, upornost i znanje. Morao sam prihvatiti situaciju, gurati naprijed i pozitivno razmišljati, i to me dovelo do svjetskog naslova.
Što bi poručio mladom sportašu koji misli da su prepreke prevelike?
Poručio bih mu da bude strpljiv. Samo tako može napredovati u budućnosti, bilo u šahu ili drugom sportu.
Protiv kojeg bi šahovskog velikana volio odigrati partiju?
Volio bih zaigrati protiv Magnusa Carlsena.
Kako je Makarska utjecala na tvoj šahovski put?
Grad Makarska mi je dao veliku podršku kao voditelju škole šaha. Imaju razumijevanja prema meni, i to mi puno znači.
Što ti je teže podnijeti: mat ili pet vreća smeća ispod klupe?
Mat je lako podnijeti – prihvatiš poraz i sportski pružiš ruku protivniku. Neodgovorne pojedince koji ostavljaju smeće puno je teže podnijeti nego mat.
Tekst i foto: PB