Kada sam kao dijete 80-ih prvi put vidjela ovaj film na televiziji, nisam ga baš puno shvatila, ali sjećam se da me uplašio i uznemirio. Naime, Let iznad kukavičjeg gnijezda kultno je američko književno i filmsko djelo koje istražuje sukob pojedinca i represivnog sustava unutar psihijatrijske ustanove. Djelo kritizira institucionalnu kontrolu, konformizam i metode liječenja u psihijatrijskim bolnicama sredinom 20. stoljeća.
I evo, vjerovali ili ne, 50 godina poslije događa nam se Let iznad kukavičjeg gnijezda u Hrvatskoj. Da se to može dogoditi u suvremenoj Europi, u zdravstvenoj ustanovi u našem glavnom gradu, koji se diči izvrsnim zdravstvenim sustavom i najboljim bolnicama u državi (kako i dolikuje)! Uvijek je postojala mantra: ako imaš neku iole ozbiljnu bolest, dočepaj se Zagreba - tamo su najbolje bolnice i liječnici.
I vjerovali smo da je tako, sve do prošlog tjedna, kada je taj „uspješni” zdravstveni sustav ubio pojedinca kojeg je trebao zaštititi. Trebao ga je zaštititi jer država je tu da štiti svoje građane kada im je to potrebno, na bilo kojem području, bilo da je riječ o zdravstvu, školstvu ili sudstvu. Ali, nažalost, ovaj put to je izostalo. Sustav je potpuno zakazao – počevši od egzekutora koji su mučnih osam minuta mučili i na kraju ubili bolesnog čovjeka, preko bolnice i ravnateljice koja je sve to prešutjela puna dva tjedna nakon nemilog događaja.
I da nemila snimka nije isplivala na svjetlo dana, vjerojatno bi i dan-danas ona udobno sjedila u svojoj fotelji. Ovako se morala posuti pepelom i dati ostavku kao kakav-takav moralni odgovor na ovaj nemili slučaj koji se dogodio pod njezinim krovom. I kako objasniti da ti mlad i fizički zdrav čovjek, sportaš, umre u bolnici, a ti se ne pitaš što se dogodilo? Ne pitaš se jer ovo nije izoliran slučaj - očito je ovo modus operandi psihijatrijskih ustanova.
Vezati čovjeka i nakon toga nasrnuti na njega kao hijene na plijen u pustinji. Ali hijenama život ovisi o tom plijenu i vjerojatno im je to jedini način preživljavanja u pustinji. A mi ljudi busamo se u prsa da smo se davno podigli na dvije noge i izašli iz džungle te da nas razum dijeli od ovakvih životinja koje love svoj plijen. A ustvari smo najgore životinje - ne kaže se uzalud da je čovjek najgora životinja. Jer životinja nikad ne ubija iz čiste zabave, nego iz puke potrebe za preživljavanjem.
A Kristiana Josipa Periša hijene su ubile iz čiste zabave. Ubile su ga i pokušale to zataškati, kao i vjerojatno mnoge slučajeve dotad. Jer kako objasniti da Psihijatrijska bolnica Jankomir, koja ima dvostruko manje pacijenata od Vrapča, ima dvostruko više smrtnih slučajeva godišnje? Očito hijene već godinama ovdje love svoj plijen. Nakon hijena i ravnateljice, idući u hijerarhiji odgovornosti jest Grad Zagreb kao osnivač bolnice.
Ali što pametno reći o Zelenoj stranci kojoj je glavni predizborni cilj bio riješiti problem smeća u gradu, a i tu su zakazali? Pa očekivati od takvih da uspješno vode bolnice koje su pod njihovom ingerencijom suludo je. Nakon njih odgovornost je na Ministarstvu zdravstva kao instituciji koja treba nadzirati sve zdravstvene ustanove u državi. Pa bi, da smo u nekoj moralnijoj državi, ministrica zdravstva odmah podnijela ostavku (a u Japanu i harakiri).
Ovako, u Hrvatistanu, ministrica se samo brani tvrdnjom da oni nisu ništa znali. I na kraju, posljednji, ali ne i manje odgovoran, jest premijer Plenković, koji toliko politički lešinari nad ovim slučajem da mi je to mučno. Ne prođe dan da u nekom intervjuu ne kaže kako je Grad Zagreb osnivač bolnice, a ne država (a „država, to sam ja”, kako je govorio neki Luj), pa tako to nije njegova odgovornost.
Ali, premijeru, vi imate zapovjednu odgovornost – isto kao što generali u ratu imaju zapovjednu odgovornost, tako i ministri i premijeri u miru imaju istu. Pobogu, zato vas biramo, zato imate tako udobne fotelje i dobre plaće - da nas zaštitite od raznoraznih hijena u sustavu.
Dok svi političari ne shvate da su tako dobro plaćeni da zaštite svoje građane, koji su im dali povjerenje i vjeruju da će ih, kada dođe ovakav trenutak, država zaštititi, a ne biti ona koja će zajedno s hijenama pritisnuti jastuk još jače uz njihovo lice dok ne prestanu disati...