Neobično ime, karijera ispisana kroz tri kontinenta i danas dres Novog Vremena. Brazilski futsaler Jonhn Lennon u razgovoru za Pod Biokovom govori o tome kako je dobio ime po Beatlesima, zašto je futsal odabrao ispred velikog nogometa te kako su ga Japan, Kazahstan, Portugal i Belgija doveli do Makarske.
Vjerojatno si ovo pitanje dobio bezbroj puta, ali ljude jako zanima kako si dobio svoje jedinstveno ime. Koja je zapravo ispravna verzija, John ili Jonhn?
Moj otac je zaslužan za to. Svidjelo mu se ime jer je volio Beatlese i poznatog glazbenika s tim imenom. Samo je moje ime upisano kao Jonhn, a ne John, kaže uz smijeh. Lako moguće da sam jedina osoba u Brazilu s tim imenom. Ne znam postoji li još dvoje ili troje ljudi s tim imenom.
Znači tvoje ime je Jonhn Lennon, a ne ime i prezime.
Da, to je moje ime. Puno ime i prezime mi je Jonhn Lennon Felinto Silva.
Gdje si točno rođen? Informacije na internetu su prilično kontradiktorne.
Rođen sam na sjeveru Brazila, u saveznoj državi Ceará. Glavni grad te regije je Fortaleza. Međutim, preselio sam se u São Paulo kada sam imao samo godinu dana. Roditelji su tamo otišli zbog posla i tamo sam zapravo odrastao.
Brazil je ogroman, a razlike među regijama su velike. Kakva je razlika između sjevera i São Paula?
São Paulo je metropola u koju ljudi dolaze zbog posla i poslovnih prilika. Sjever Brazila ljudi posjećuju pretežito zbog turizma. U São Paulu se živi brzo i radno, tamo je uvijek ludnica. Grad koji nikad ne staje, nešto se događa 24 sata dnevno. Uvijek je gužva, uvijek ima puno ljudi i događanja. Drugačije je od sjevera.
U Brazilu je nogomet gotovo religija, ali ti si završio u futsalu. Kako je došlo do toga?
Kada sam imao 12 ili 13 godina trenirao sam isključivo veliki nogomet. Futsal sam počeo trenirati s 15 godina. Neko vrijeme sam igrao oba sporta istovremeno. Tri puta tjedno sam trenirao nogomet, a dva puta futsal. S 18 godina prestao sam igrati veliki nogomet i počeo sam ozbiljno igrati futsal. U Brazilu postoji U-20 profesionalna liga i prvu godinu sam igrao upravo tamo.
Imao si i profesionalno iskustvo u nogometu.
Da, jednu sezonu sam igrao profesionalno veliki nogomet. No u futsalu sam imao više prilika, a i više mi se sviđao. Imao sam dobru karijeru u Brazilu, ali sam želio ići dalje, igrati u jakim klubovima, osvajati naslove i igrati u različitim državama. Futsal je jako popularan i kvalitetan u Brazilu. U školama smo stalno igrali futsal. Imali smo terene za odbojku, košarku i futsal, dok su nogometni tereni bili dalje. Futsal mi je bio bliži i prirodniji.
Koji ti je omiljeni nogometni klub, za koga si navijao kao dijete?
Corinthians. To mi je najdraži klub.
Do koje si godine igrao u Brazilu?
Profesionalno sam u Brazilu igrao od 18. godine do 22. godine, sve dok nisam otišao u Japan, u klub Agleymina Hamamatsu. To je bio moj prvi odlazak izvan Brazila.
Prvi inozemni angažman bio je daleko od kuće i u potpuno drugačijoj kulturi. Kako ti je bilo u Japanu?
Bilo je jako drukčije. Sve je drugačije, kultura, način života, pojam discipline. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se naviknem, ali Japan mi se jako svidio kao država. Ipak, u gradu u kojem sam igrao postoji brazilska zajednica, što mi je puno pomoglo u prilagodbi. Oni su dolazili gledati utakmice, a nakon njih bi mi prišli, razgovarali sa mnom i pitali želim li se družiti s njima, njihovim obiteljima i prijateljima. Kada sam imao slobodne dane, često sam provodio vrijeme s drugim Brazilcima. S nama je lako uspostaviti kontakt.
Kakav je bio nivo futsala u Japanu?
U Japanu se igra jako dobar futsal, ali dosta drugačiji nego u ligama u kojima sam kasnije igrao. U Hrvatskoj, primjerice, moraš biti jak i fizički moćan jer ima puno visokih i snažnih igrača. U Japanu je drugačije. Tamo se stalno trči, nema toliko kontakta. Japanci su manje konstitucije i drugačije je suđenje. Kod jačeg duela odmah se svira faul, dok se u Hrvatskoj pušta čvršća igra. Kao igrač moraš se prilagoditi. Nakon Japana sam se vratio u Brazil zbog obiteljskih razloga. Ostao sam tamo oko mjesec dana, a zatim sam otišao u Kairat, u Kazahstan.
Je li igranje finala Lige prvaka s Kairatom tvoj najveći sportski uspjeh?
Da, to je bio jedan od najboljih trenutaka u mojoj karijeri. Tamo je fokus isključivo na futsalu. Imaš vrhunske terene, teretane, sobe, a sve je smješteno u jednoj zgradi. U Kairatu živiš futsal 24 sata dnevno. To mora biti tako jer su oni među tri ili četiri najbolje ekipe na svijetu. Osvojili smo dva naslova nacionalnog prvaka, jedan Kup i jedan Superkup, a igrali smo i finale UEFA Futsal Lige prvaka. Svaki dan moraš biti maksimalno koncentriran. Mentalitet je drugačiji i možeš se u potpunosti posvetiti futsalu. Plaće su dobre, uvjeti za život i sport su odlični. Na tebi je samo da igraš. Godinu i pol dana sam bio u Kazahstanu. Tamo je normalno da temperature budu minus deset ili minus dvadeset stupnjeva. Jezik je težak, a ljudi ne govore često engleski. Puno se koristi ruski, pa moraš naučiti barem osnove jezika kako bi se brže prilagodio. Ako ideš u restoran ili u kupovinu s obitelji, moraš znati barem nešto jezika. Almaty je velik i dobar grad, imaš sve što ti treba.
Kako je dalje tekao tvoj sportski put?
Nakon toga sam prešao u Sloveniju, u FC Litiju. Litija je malo mjesto, mirno, potpuno drugačije od velikih gradova u kojima sam ranije živio. U Sloveniju sam otišao jer sam imao kontakt iz Kairata preko kojeg smo stupili u komunikaciju. Litija je tražila nove igrače, doveli su mene i još jednog igrača iz Brazila. Vidio sam priliku, uvjeti su bili dobri i imao sam odličnu sezonu. Zabio sam dosta golova u ligi i kupu, ukupno 36. Ostao sam tamo dok nisam dobio priliku otići u Portugal, u klub koji se zvao Eléctrico Futebol Clube. Završili smo treći, a u polufinalu smo ispali od Benfice u zadnjim sekundama produžetka. Meni je Portugal bio posebno iskustvo jer se tamo govori portugalski, isto kao i u Brazilu, a i kultura je dosta slična. Živio sam u mjestu Ponte de Sor, to je blizu Lisabona, oko pola sata vožnje. Lisabon je odličan grad, jako mi se svidio život tamo. Liga je bila jako dobra i zanimljiva. U nekim ekipama ima i po pet brazilskih igrača, puno je kvalitete, vještine i golova. Nakon toga sam otišao u Belgiju. Zvao me Anderlecht i ponovno sam dobio priliku igrati Final Four UEFA Futsal Lige prvaka, što je bilo nemoguće odbiti. Klub mi je platio put i otišao sam tamo. Ostao sam šest mjeseci. Nakon toga sam otišao u Španjolsku, ali tamo se nisam mogao dugo zadržati zbog problema s vizom stoga sam otišao u Loznicu i tamo odradio sezonu do kraja. Nakon Srbije vratio sam se u Brazil, u Fortalezu, jer mi je žena trebala roditi. Htio sam biti blizu obitelji u tom periodu. Kada je to prošlo i kada je dijete malo naraslo, vratio sam se u Europu, u Novo Vrijeme. A ostalo već znate, kaže uz smijeh.
Kada si došao u Makarsku, je li ti bilo teško prilagoditi se? Ipak si već imao iskustvo igranja u ovoj regiji.
Po meni, uvijek treba malo vremena da se povežeš s mjestom i ljudima, bez obzira gdje dolaziš. U Portugalu sam igrao s pet Brazilaca, a ovdje igram s jednim ili dvojicom. Naravno, i jezik traži prilagodbu jer moraš komunicirati sa suigračima na terenu. Nakon mjesec ili dva potpuno sam se prilagodio. Sada imam odličnu povezanost sa suigračima na terenu, s Limom, Casemirom, Klemenom, Tarasom, sa svima. Nakon tog početnog razdoblja sve mi je postalo puno lakše. Družim se u klubu sa svima, ne samo s Brazilcima. Oni ovdje imaju obitelji pa su više s njima, ali ja izlazim sa svim suigračima. Lijepo mi je, nemam nikakvih problema.
Kako gledaš na ovu sezonu Novog Vremena?
Liga je kvalitetna i teška, nema laganih utakmica. Trenutno nam ne ide onako kako bismo željeli. Izgubili smo nekoliko igrača, a neke utakmice smo nažalost izgubili u samoj završnici. U siječnju će doći novi igrači koji će nam pomoći i vjerujem da ćemo ponovno početi igrati bolje.
Promijenio si puno gradova i klubova. Što ti je posebno u Makarskoj i ovom kraju?
Prije dolaska ovdje igrao sam u Sloveniji i Srbiji, pa sam znao što mogu očekivati. Ovo je Balkan, jezici su slični i mogu ih razumjeti. Hrana je jako dobra, nemam problema ni s čim. Ljudi su otvoreni i vole popričati. Ne doživljavam se kao zvijezda, normalan sam, volim razgovarati sa svima. Kada ljudi oko mene govore na hrvatskom jeziku, većinu toga razumijem. Problem mi je još govoriti ga, ali razumijevanje mi je dosta dobro.
Živi li ti obitelj ovdje?
Ne, žena i djeca su ostali u Brazilu. Do prije godinu dana išli su sa mnom svugdje, bili su i u Kazahstanu, Belgiji i Portugalu. Sada su djeca krenula u školu i moraju biti tamo. Plan je da dođu ovdje u travnju ili svibnju, provedu ljeto u Makarskoj, a zatim se vrate u Brazil.
Koje su po tebi najveće razlike i sličnosti između Brazila i Hrvatske?
U Brazilu nema zime kao ovdje, ljeto traje cijelu godinu, kaže uz smijeh. Puno je više ljudi, više prometa, sve je življe. Za mene je Brazil stalno kao ljeto u Makarskoj kada dođu turisti. Ali i ovdje su ljudi otvoreni, zaustave me, razgovaraju sa mnom, šale se. To mi se sviđa.
Jesi li bio na Poljudu?
Nažalost, još nisam. Utakmice ponekad pogledam na televiziji.
Kada završiš igračku karijeru, vraćaš se u Brazil?
Da, sigurno. Vratit ću se u domovinu kod svoje obitelji. U Brazilu su moj otac, majka, brat i sestra. Mislim da ću živjeti u São Paulu, a na odmore ići na sjever Brazila.
Imaš li savjet za mlađe igrače koji tek ulaze u futsal?
Kada si mlad, moraš iskoristiti priliku koja ti se pruži u tom trenutku. Ja sam svoju iskoristio s 19 godina. Moraš odlučiti je li futsal ono čime se stvarno želiš baviti jer nemaš puno prilika za napraviti taj korak. Kada ti se ponudi, moraš biti spreman i dati sebe u to jer jednom kada kreneš profesionalnim putem, moraš biti stabilan u glavi. Kada sam imao 19 godina i igrao U-20 prvenstvo, trenirao sam tri puta dnevno. Ja sam to želio i dao sam sve u to, i zato sam uspio.