Makaranin Duje Nizić vratio se iz Abu Dhabija sa zlatom oko vrata. Na Svjetskom prvenstvu u jiu jitsuu osvojio je titulu u kategoriji do 94 kilograma, prošavši kroz četiri teške borbe i ostavljajući iza sebe dvadeset najboljih boraca iz cijelog svijeta. Smiren, fokusiran i nevjerojatno čvrst na tatamiju (borilačka strunjača). Razgovarali smo s njim netom nakon povratka, o finalu, pripremama, trenerima, curama, studiranju i putu koji ga je doveo do svjetskog vrha.
Duje, prije svega čestitke. Kako izgleda trenutak kad shvatiš da si svjetski prvak? Što ti je prvo prošlo kroz glavu kad si vidio rezultat 7:0 u finalu?
I dalje sam bio smiren u borbi, ali negdi u glavi stalno mi je prolazilo: vodiš 7:0, to je to, sav rad se isplatio. Pokušavaš ostati fokusiran do kraja, ali emocije jednostavno ne možeš zadržat. Samo gledaš u sat, čekaš da padne na nulu i da ti sudac digne ruku. To je trenutak koji se ne zaboravlja.
Vodio si četiri borbe do zlata, protiv Kirgistanaca, Jordanca i Francuza. Koja ti je bila najteža, u kojoj si morao najdublje kopati?
Sve su borbe bile teške na svoj način. Svaki od ta četiri protivnika imao je potpuno drugačiji stil, pa sam se morao brzo adaptirati i nametnuti svoju igru. Naravno, volio bih da sam ih sve završio kao i svih sedam kvalifikacijskih borbi tijekom godine, ali dolje je ipak malo jači nivo. Svaka borba tražila je da kopam dublje i da budem pametniji, ne samo agresivniji.
U Makarskoj nema jiu jitsa. Kako je uopće počelo ovo tvoje putovanje, tko te prvi uveo u sport i kako si završio u Jiu Jitsu Academy Split?
Čim sam upisao faks u Splitu, trebao sam neki ispušni ventil, prvo je to bila teretana. A onda je došla ona šaljiva, skoro slučajna stvar: klub se nalazio doslovno na putu od faksa do studentskog doma. Prošao sam tim putem valjda tisuću puta i jedan dan sam si rekao: idem se okušat, pa što bude. Brat mi je inače đudaš, tako da je i to sigurno malo utjecalo. Na kraju se pokazalo da je to to.
Tko ti je najviše pomogao na tvom putu?
Najviše su mi pomogli moji treneri. Prije svega Danko Uglešić, čovjek je posvetio nevjerojatno puno vremena meni, tražio mi sparing partnere za svako natjecanje i proveo sate i sate radeći sa mnom. A tu je i trener Frano Vugdelija, koji je uvijek pazio da je sve na svom mjestu, da nema prostora za grešku i da svaki detalj bude posložen. Obojica su imali ogromnu ulogu u ovom rezultatu.
Koliko je teško trenirati ovako specifičan sport? Kako je izgledao tvoj ritam treninga, putovanja, obaveza?
Najveći izazov u svemu je balansirati život između fakulteta i sporta. Naravno, fakultet mi je uvijek na prvom mjestu, ali trening i natjecanja su taj dio koji me puni energijom. Uživam u stresu i adrenalinu koji dolaze prije svakog meča, to mi daje neki posebni pogon. Nije lako uklopiti treninge, putovanja i obaveze, ali kad radiš nešto što voliš, sve to nekako sjedne na svoje mjesto.
Tko ti je najviše pomogao na putu do svjetskog zlata? Treneri, obitelj, prijatelji, tko je bila tvoja najveća podrška?
Svatko je pomalo doprinio, od mojih već spomenutih trenera, do svih sparing partnera, pa do obitelji i prijatelja koji su me stalno bodrili i gurali naprid. Njihova podrška mi stvarno puno znači. Ali na kraju moraš imati i malo vjere u sebe. U ovom sportu glava igra ogromnu ulogu, moraš biti mentalno jak jednako kao i fizički.
U finalu si bio izrazito smiren i čvrst. Imaš li neki poseban ritual ili tehniku fokusiranja prije borbe?
Jedna od možda neobičnih stvari kod mene je to da na dan borbi ne jedem ništa. Jednostavno osjećam da nisam sto posto fokusiran ako jedem, pa prvi obrok imam tek kad sve završi. Što se tiče rituala, pokušavam se mentalno vratiti u osjećaj treninga, vjerujem u svoje pripreme i sav rad koji sam uložio. Znam koliko sam dobar u dvorani i cilj mi je to prenijeti na tatami na dan natjecanja.
Jiu jitsu se često opisuje kao šah na tatamiju. Kako bi ti objasnio u čemu je čar jiu jitsa, što te najviše privuklo i zašto si ostao u tom sportu?
Ljudi često kažu da je jiu jitsu šah na tatamiju i stvarno je tako. Sve se svodi na strategiju, strpljenje i razmišljanje par poteza unaprijed. Ono što mene najviše privlači je ta kombinacija fizičke borbe i mentalne igre. U svakom trenutku moraš donositi odluke, čitati protivnika i prilagođavati se situaciji. Čar je u tome što uvijek imaš rješenje, samo ga moraš pronaći. Ostao sam u jiu jitsu zato što me konstantno gura da budem bolji. Nema kraja učenju, svaki trening i svaka borba otkriju ti nešto novo. To me drži u sportu i čini ga posebnim.
Gledajući put do zlata, gdje si najviše napredovao u posljednjih godinu dana? Fizika, taktika, tehnika ili mentalni dio?
Napredovao sam u svemu pomalo, ali ako gledam svoj put do zlata, najviše bih rekao da sam napredovao u mentalnom dijelu. Naučio sam ostati smiren, vjerovati procesu i donositi bolje odluke u ključnim trenucima. Naravno, radio sam i na fizici, taktici i tehnici. Na ovom nivou jednostavno nemaš luksuz da ti ijedan segment kaska. Moraš biti kompletan sportaš ako želiš doći do kraja.
Split je sad opet na krovu svijeta u jiu jitsu. Što ovakav rezultat znači za tebe i za klub Jiu Jitsu Academy Split? Osjeća li se ta atmosfera pobjedničkog sustava?
Ovaj rezultat je samo jedan od mnogih velikih uspjeha koje smo imali u klubu. Malo po malo gradimo i nadamo se još većim uspjesima u budućnosti. Atmosfera u Jiu Jitsu Academy Split je sjajna, imamo stvarno puno talentiranih i izuzetno ozbiljnih boraca, pravih ubojica na tatamiju. To je odlična stvar jer se svi međusobno guramo da budemo bolji, a svaki uspjeh jednog člana motivira cijeli klub da ide još dalje.
U Makarskoj sve više klinaca traži borilačke sportove. Bi li volio jednog dana otvoriti seminar, radionicu ili nešto što bi djecu upoznalo s jiu jitsom?
Rano je još za govoriti o tome. Trenutno mi je fokus na sebi i na tome da dam sve od sebe u svojoj karijeri. Naravno, u budućnosti ćemo vidjeti što će se desiti i možda bude prilike da mlađe generacije upoznam s jiu jitsom, ali za sada je moj cilj samo napredovati i postavljati nove ciljeve. Trenutno studiram u Splitu, a tijekom ljeta sam u Makarskoj na sezoni. No gdje god me put odvede, ne želim se ograničavati niti blokirati u nečemu. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati u budućnosti.
Što je sljedeće za tebe? Novi ciljevi, nova kategorija, možda profesionalna scena ili ostaješ na amaterskom natjecanju?
Trenutno su moji ciljevi prvenstva Hrvatske u gi i nogi disciplini. Planiram izaći na što više turnira jer iz svakog učimo i stalno rastemo, korak po korak. Ova kategorija do 94 kilograma mi trenutno najbolje odgovara, a iskustvo s turnira pomaže mi da stalno napredujem.
I za kraj, malo lakše pitanje. Kažu da borci najteže priznaju jesu li bolji u borbi ili u osvajanju cura. Kako stojiš na tom polju, je li zlato s tatamija pomoglo i izvan njega?
Iskreno, ne bih rekao da sam posebno dobar ni u borbi ni u osvajanju cura, oba polja su izazov za sebe. Ipak, skoro uvijek uspijem iznenaditi i sebe i druge, pogotovo kad su u pitanju cure. Zlato naravno daje malo samopouzdanja i van tatamija, ali ne volim biti u centru pažnje niti tražiti priznanje za to. Najvažnije mi je ostati skroman i raditi na sebi, kako na sportskom tako i u osobnom životu.
Tekst i foto: PB