Turistička zajednica Općine Tučepi nalazi se pred promjenom nakon čak 31 godine. Dugogodišnji direktor Ivo Mravičić otišao je u mirovinu, a tijekom kolovoza proveden je natječaj za njegova nasljednika. Turističko vijeće do 19. rujna još nije donijelo odluku o novom direktoru.
Među kandidatima je i Tomislav Mravičić, Tučepljanin koji danas živi i radi na relaciji Tučepi-Zagreb. Po struci je grafički dizajner, bavi se UI/UX dizajnom, a s lokalnim životom povezan je još od školskih dana, preko zadruge Škrinjica, Udruge Kredenca, rada na kulturnim događanjima i Ribarskim večerima do obiteljskog iznajmljivanja i vlastitih projekata vezanih uz tučepsku baštinu.
Za natječaj je pripremio četverogodišnji program „Tučepi kroz godinu“, koji temelji na produženju sezone, povezivanju obale i podbiokovskih zaseoka, očuvanju baštine te većem uključivanju lokalnih ljudi u razvoj destinacije.
S Mravičićem smo razgovarali o tome zašto želi preuzeti Turističku zajednicu, povratku u Tučepe, prvim potezima koje bi napravio, ideji ekomuzeja „Mjesto izvora“, budućnosti Ribarskih večeri, ali i činjenici da u ovu kandidaturu dolazi iz dizajna, a ne iz klasičnog turističkog menadžmenta.
Zašto ste se odlučili kandidirati za direktora TZ Tučepi i zašto baš sada?
Kandidiram se jer su Tučepi moj zavičaj i jer osjećam da imam što ponuditi. Još od osnovne škole sudjelujem u životu mjesta: od školske zadruge Škrinjica i turističke sekcije, preko volontiranja u Udruzi Kredenca i Župi sv Ante Padovanskog Tučepi i rada na kulturnim događanjima i Ribarskim večerima, do rada u turizmu i sudjelovanju u obiteljskom iznajmljivanju.
Po struci sam grafički dizajner, a bavim se UI/UX-om, što znači da svakodnevno razmišljam o tome kako ljudi koriste stvari i kako im to olakšati. Tu ideju sam primijenio i u diplomskom radu „Mjesto izvora“, gdje sam razrađivao kako predstaviti baštinu Tučepi na suvremen i pristupačan način.
Svoju povezanost s Tučepima pokazao sam i kroz konkretne projekte. Tijekom ljeta 2025. godine, zajedno s Nerom Pervan i Petrom Palićem, postavio sam u "Galeriji na friškoj ariji", pored fontane na Lučici, interaktivnu izložbu „Tučepski svit – u joku kamen i sol“.
Izložba je bila doprinos predstavljanju tučepske baštine, prostora i života ljudi koji su ga oblikovali. Posjetitelji su imali priliku na kategorizirane stare fotografije zabilježiti tko se na njima nalazi i gdje su nastale. Kroz takve projekte stekao sam iskustvo suradnje, organizacije, oblikovanja sadržaja i predstavljanja lokalnih tema različitim publikama.
Zašto sada? Zato što mislim da je trenutak kad se može napraviti iskorak. Tučepi imaju sve; ljude, priče, prostor, baštinu, ali fali nam sustavnije povezivanje. Dodatno me potaknula i nedavna najava prodaje stare fratarske kuće koja je nekoć bila zavičajni muzej kao građevinskog zemljišta.
Danas živite i radite na relaciji Tučepi-Zagreb. Biste li se u slučaju izbora potpuno vratili u Tučepe?
Da. Ako dobijem povjerenje, vraćam se u Tučepe i radim ovo kao svoj glavni posao. Danas živim na relaciji Tučepi-Zagreb zbog posla, ali to ne znači da sam manje povezan s mjestom. Naprotiv, cijelo vrijeme sam uključen u razne projekte i događanja.
Direktor TZ-a mora biti prisutan, dostupan i u kontaktu s ljudima. Ne vidim to kao posao koji se radi „s daljine“. Želim biti ovdje, razgovarati s mještanima, iznajmljivačima, ugostiteljima, udrugama i svima koji žive od turizma i s turizmom.
Tučepi nisu destinacija koju se može voditi povremenim dolascima. Potrebno je svakodnevno biti na terenu, obilaziti plaže, zaseoke, manifestacije, razgovarati s ljudima i rješavati stvari u hodu. Spreman sam na to i želim Tučepi vratiti kao svoje primarno mjesto života i rada.
Što konkretno znači vaš program „Tučepi kroz godinu“?
To nije samo lijep naziv, nego četverogodišnji plan kako Tučepi ne bi bili samo ljetna destinacija. Želim povezati more i Biokovo, obalu i zaseoke, ljude i priče.
Program ima tri stupa:
- Tučepi kroz godinu, sadržaji kroz cijelu godinu uz unapređenje postojećih manifestacija.
- Mjesto izvora, ekomuzej koji povezuje ljude, predmete, lokalitete, priče, staze i digitalne sadržaje.
- Kvaliteta destinacije, edukacija, suradnja s ljudima i podizanje razine usluge.
U praksi to znači: godišnji lajtmotiv - tema, primjerice smokva, suhozid ili maslinarstvo, radionice zimi, sadržajnije Ribarske večeri, kino pod zvijezdama, koncerti na više lokacija, poučne staze, digitalni vodič, edukacija za iznajmljivače i koncesionare na pomorskom dobru. Ne sve odjednom, prvo temelji, pa razvoj, pa ulaganja u baštinu, na kraju povezivanje u cjelinu.
Cilj je da Tučepi postanu mjesto koje se posjećuje tijekom cijele godine, zbog prirode, baštine, ribarskih priča, lokalne gastronomije, tradicijskih vještina, poučnih staza, glazbenih i duhovnih programa, muzejske zbirke, interpretacijskog centra maslinarstva i kvalitetnog gostoprimstva.
Koje biste tri stvari napravili u prvih šest mjeseci mandata?
Razgovor s ljudima i pregled stanja. Sjesti s Općinom, Turističkim vijećem, iznajmljivačima, ugostiteljima, udrugama, zadrugom, školom, čuti što funkcionira, a što ne. Istovremeno pogledati postojeće ugovore, troškove, manifestacije i projekte.
Kalendar sadržaja za cijelu godinu, a ne samo ljeti. Pripremiti konkretne programe za predsezonu i posezonu, radionice, šetnje, kino, tematske dane, gastronomiju. Svaki program mora imati nositelja, okvirni trošak i mjerljive rezultate.
Pokretanje pripreme za baštinu. Krenuti s prikupljanjem i digitalizacijom građe, pripremom projekata za poučne staze, zbirku, interpretacijski centar maslinarstva. Posebno otvoriti pitanje stare fratarske kuće, ako taj prostor više nije moguć, odmah tražiti drugu lokaciju, ali ne stati s idejom zavičajnog muzeja.
Kako biste realno produžili sezonu izvan srpnja i kolovoza?
Ne može se sezona produžiti samo lijepim riječima i reklamom. Gostu mora postojati razlog zašto doći u travnju, svibnju, listopadu.
Tučepi imaju što ponuditi: šetnje između mora i Biokova, poučne staze, radionice, gastronomiju, manje kulturne programe, vikend-izlete za škole i udruge. Ako napravimo konkretne proizvode, npr. „Put masline“ sa šetnjom, pričom, kušanjem ulja i lokalnim obrokom što može zanimati gosta i izvan sezone.
Slično i s Ribarskim večerima. Ako ostanu samo ljetna zabava, domet je ograničen. Ako postanu program pomorske baštine s pričama ribara, alatima, fotografijama, radionicama i hranom, postaju dio šireg proizvoda koji se može nuditi i ranije i kasnije.
Ključno je da sadržaji budu raspoređeni tijekom godine, da se ne događa sve u srpnju i kolovozu, i da Tučepi imaju što ponuditi i kad nije glavna sezona.
Velik dio programa temelji se na baštini, zaseocima, starim putovima i lokalnim pričama. Kako to pretvoriti u sadržaj koji gost stvarno želi koristiti?
Baština sama po sebi nije dovoljna. Gostu treba ponuditi priču, prostor, aktivnost i nešto što može ponijeti sa sobom: doživljaj, uspomenu, okus, fotografiju.
Primjer: tema godine je smokva. To može biti radionica sušenja smokava, šetnja starim putovima uz degustaciju, kratka priča kako su se smokve čuvale, fotografiranje i natječaj, a na kraju i neki proizvod od smokve u ponudi ugostitelja.
Stari put ne bi bio samo crta na karti. Na njemu gost čuje priču, vidi suhozide i izvore, riješi mali zadatak, sazna lokalni naziv i završi kod nekog proizvođača. Bitno je da bude jednostavno, pristupačno i da ima smisla obitelji s djecom, aktivnom gostu i kulturnom turistu.
Baština koja su izvori, zaseoci, suhozidi, maslinici, ribarska oprema, crkvice, stari putovi, recepti, pjesme i igre, imaju ogroman potencijal, ali moraju biti predstavljeni tako da gost razumije zašto je to važno i kako to može doživjeti.
Što je „Mjesto izvora“ i koliko su realni projekti poput ekomuzeja, muzejske zbirke i interpretacijskog centra maslinarstva?
„Mjesto izvora“ je krovna ideja, ekomuzej koji neće biti jedna velika zgrada, nego sustav koji povezuje ljude, lokalitete, priče, predmete, staze i digitalne sadržaje. Izvor, maslinik, stara uljara, crkvica ili suhozid ostaju gdje jesu, ali dobivaju priču i interpretaciju.
Realno je, ali samo kroz fazne:
- Prvo: popisati i digitalizirati građu, prikupiti fotografije i predmete, snimiti razgovore sa starijima, napraviti projektnu dokumentaciju i prvu poučnu stazu.
- Drugo: razviti digitalni vodič, postaviti table i QR kodove, organizirati radionice i vođene obilaske.
- Treće: urediti muzejski prostor, razviti interpretacijski centar maslinarstva sa zadrugom i maslinarima, povezati sve u cjelinu.
Upravo u tom kontekstu želim sustavno razjasniti i slučaj stare fratarske kuće u Tučepima. Riječ je o zgradi staroj više od 300 godina, koja se nalazi ispod crkvice sv. Roka, u neposrednoj blizini crkve sv. Ante. Kuća je nekoć služila kao župna kuća, a kasnije i kao zavičajni muzej.
Nedavno se, potiho i bez veće javne rasprave, na jednom internet oglasniku pojavila informacija o prodaji tog prostora, pri čemu je označen isključivo kao građevinsko zemljište, bez ikakvog isticanja povijesnog, duhovnog i kulturnog značaja zgrade. Kao da je riječ o običnoj nekretnini koju je moguće zamijeniti ili nadoknaditi.
Na tu sam temu javno reagirao i uputio dopise Župi sv. Ante Tučepi, Franjevačkom samostanu Makarska, Provinciji Presvetog Otkupitelja Split, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.
Pravno gledano, samostan ima pravo prodati taj prostor i to pravo ne osporavam. Ono što osporavam jest moralna dimenzija takve odluke: prodajom se ne gubi samo zgrada, gubi se dio identiteta Tučepi, svjedok povijesti i važan element duhovne i kulturne baštine.
Posebno zabrinjava što se na taj prostor gleda isključivo kao na građevinsko zemljište, a da se buduće vlasnike uopće ne upoznaje s povijesnim, duhovnim i kulturnim značajem zgrade.
Poznato mi je da se u medijima navodilo kako se novac od prodaje „neće izist“, nego uložiti u obnovu krova samostana u Makarskoj. Ako je to doista razlog, utoliko je teže razumjeti zašto se baština prodaje: isti taj samostan iznajmljuje dio svojih prostora Sveučilištu u Splitu, ispred se nalazi parking, te time ostvaruje redovite prihode kojima bi obnovu krova mogao financirati bez prodaje ove kuće.
Poruka koju šaljem je jasna: imati pravo nešto učiniti ne znači da je to i ispravno učiniti. Prodaja baštine radi troškova održavanja nije nužnost, ona je izbor. Taj izbor treba preispitati i ponuditi odgovorne alternative: otkup, partnerstvo, zaštita, namjensko korištenje za kulturu i baštinu.
Upravo zato smatram da se s baštinom ne smije čekati „dok bude savršenih uvjeta“. Treba početi sustavno i odgovorno, korak po korak, bilo kroz obnovu ove kuće kao muzejskog prostora, bilo kroz pronalazak druge lokacije i razvoj zbirke i interpretacijskih sadržaja u Tučepima.
Što biste od sadašnjeg rada TZ-a zadržali, a što biste prvo mijenjali?
Zadržao bih sve što ima smisla i što ljudi prepoznaju, postojeće manifestacije, Ribarske večeri, klapske i folklorne programe, sportske i kulturne sadržaje. Ne treba odbacivati ono što vrijedi, nego nadograđivati.
Prvo bih mijenjao jasnije odvajanje redovnih aktivnosti od razvojnih projekata, bolje planiranje troškova po manifestaciji, više praćenja rezultata, veće uključivanje lokalnih ljudi u osmišljavanje programa, promociju usmjerenu na konkretne sadržaje, a ne samo na općenito „Tučepi su lijepe, sunce i more“, ozbiljniju pripremu projekata i prijava na natječaje, transparentniju komunikaciju s javnošću te jačanje lokalne zajednice kroz edukacije i okrugle stolove s koncesionarima na pomorskom dobru i malim iznajmljivačima.
TZ ne bi trebao biti samo organizator događanja, nego i koordinator razvoja destinacije.
Dolazite iz UI/UX dizajna, a ne iz klasičnog turističkog menadžmenta. Zašto to smatrate prednošću i gdje vidite vlastiti manjak iskustva?
Vidim to kao prednost. UI/UX dizajn, dizajn iskustva korisnika digitalnih sučelja poput mobilnih i web aplikacija, me naučio slušati ljude, prepoznavati njihove potrebe i oblikovati rješenja koja su im jasna i korisna. To je isto ono što treba u turizmu: razumjeti što trebaju mještani, iznajmljivači, ugostitelji, gosti, udruge. Također, kao dizajner mogu samostalno raditi vizuale, društvene mreže, brošure, vodiče, digitalne sadržaje. To je velika prednost u svakodnevnom radu TZ-a.
S druge strane, svjestan sam da nemam višegodišnje iskustvo na poziciji bliskoj direktoru TZ-a. To ne krijem. Zato bih se oslonio na stručne suradnike, Turističko vijeće, Općinu, računovodstvo, pravne i projektne ljude i lokalne partnere. Direktor ne mora znati sve, ali mora znati prepoznati što ne zna, okupiti prave ljude i donositi odgovorne odluke.
Ako ne budete izabrani, hoće li ovaj program ostati samo natječajni dokument ili ćete dio ideja pokušati realizirati i bez funkcije direktora?
Ne bih volio da ostane samo dokument za natječaj. Program je nastao iz mog dugogodišnjeg interesa za Tučepi, diplomskog rada, razgovora s ljudima i iskustva u kulturi i turizmu. Ako ne budem izabran, poštovat ću odluku i neću svoj osobni interes stavljati ispred interesa mjesta. Ali nastavit ću se zalagati za teme koje smatram važnima, baštinu, muzejsku zbirku, dokumentiranje priča, poučne staze, kvalitetnije predstavljanje baštine.
Dio ideja moguće je raditi kroz udruge, suradnju s Općinom, školom, zadrugom, proizvođačima. Slučaj fratarske kuće pokazao mi je da se za baštinu treba boriti i kad nije lako i kad nema neposredne koristi. Funkcija direktora bila bi mi prilika da to radim sustavno, ali moja povezanost s Tučepima ne ovisi samo o tome hoću li biti izabran.