Vijest da Hambi prestaje s radom snažno je odjeknula među građanima Makarske, kao i brojnim gostima kojima je Hambi godinama bio neizostavna adresa. Generacije su odrasle uz hamburgere iz crveno-žutog lokala u centru grada, a društvene mreže ovih dana pune se porukama nostalgije. O razlozima zatvaranja, počecima, promjenama u gradu i ugostiteljstvu, ali i o ljudima koji su obilježili ovu priču, razgovarali smo sa Zoranom Zenčićem, vlasnikom Hambija.
Zašto je zatvoren Hambi?
Zatvaranje nije došlo zbog jednog razloga, nego kao rezultat niza okolnosti koje su se godinama gomilale. Ja sam već četiri do pet godina u mirovini. Moja Tonka Čugelj Martić, koja je sa mnom radila 20 godina u Hambiju, zadnjih je nekoliko godina držala i vodila posao na najbolji mogući način. No došlo je do poteškoća u poslovanju. Njezin suprug je, nažalost, preminuo prije dvije do tri godine, a onda su se pojavile razne druge poteškoće.
Krenimo od lokalne politike. Dobili smo rješenje da više ne možemo imati reklamu jer je, navodno, prevelika, crvene i žute boje, i ne uklapa se u povijesnu jezgru grada. Dostava nam je bila otežana, obraćali smo se Gradu nekoliko puta jer dostavna vozila nemaju gdje stati. Svaki put kad dovozimo robu karavanom, plaćamo kaznu jer to nije teretno vozilo. Ljudi koji navečer dođu autom kupiti hamburger ili sendvič gotovo redovito dobiju kaznu jer stanu na mjesto za dostavu ili autobus, iako u tom vremenskom razdoblju nema ni dostave ni autobusa. Očito nema sluha.
Što se tiče državne politike, tu je općepoznata priča s inspekcijama i administracijom. Mi nismo bili pretjerano kažnjavani, ali taj stalni stres, omalovažavanje, maltretiranje i ponižavanje proizvode ogroman pritisak koji je teško podnijeti. Osoba koja vodi lokal pod takvim stresom ne može se baviti ugostiteljstvom i strukom, nego se mora baviti administrativnim nebulozama. Posao vam onda vode učenici, studenti ili radnici koje ste uspjeli pronaći na bilo koji način, ljudi kojima to često nije poziv. U takvim okolnostima rezultat ne može uvijek biti na razini kakvu biste željeli.
Ovdje se zdravlje prodaje za novac, a to više nije život po mjeri čovjeka
U jednom trenutku Tonka je rekla da više ne može izdržati taj stres. To je bilo i prošle i ove godine. Moja djeca su radila s njom i svi su bili istog stava. Kći mi je rekla: “Tata, maknimo se iz ovoga. Ovo više nije posao, ovo nije život po mjeri čovjeka. Ovdje se zdravlje prodaje za novac, a poslije se zdravlje ne može kupiti ni za kakav novac.” I tako smo, u konačnici, donijeli zajedničku odluku da to više nema smisla. Svatko ide svojim putem: ja u mirovinu, oni negdje drugdje.
Tu je i problem s pronalaskom radnika. Mi radimo sezonski posao, nemate stalne ljude. Imamo nešto ljudi, ali to jednostavno nije dovoljno. Danas ne možete naći radnike. Nađete učenike i studente koji dođu odraditi dva mjeseca, ali to nije njihov poziv, to nije njihov životni put da bi se oni tome mogli ozbiljno posvetiti. I to stvara dodatnu teškoću u poslovanju, za koju ne vidim da će se u skoroj budućnosti riješiti ili promijeniti nabolje. Bojim se da će biti samo gore.
Ja sam nekad imao po 14-15 ljudi koji su radili u Hambiju, i uglavnom su to bile domaće cure iz Makarske, dosta njih su bile i kćeri mojih prijatelja koje su dolazile raditi kod mene još od srednje škole pa sve dok ne bi završile fakultet. Po sedam, osam sezona bi odradile u Hambiju. Pet-šest mjeseci godišnje, kako tko. Imali smo kostur ekipe koji se vraćao svake godine, stalne ljude, a i studenti su dolazili dok se ne bi zaposlili, udali ili otišli svojim putem. Danas toga više nema. Danas domaćeg čovjeka ne možete naći ni blizu. Ti ljudi koji su nekad radili kod mene danas su ugledni inženjeri, doktori, farmaceuti, arhitekti. S mnogima sam i danas u odličnim odnosima, prijateljskim, kućnim, s nekima sam i kum. Tada je bilo kvalitetnih ljudi.
Bolje je nemati nikakvu reklamu nego onu koja vas briše s karte
Mi imamo rješenje prema kojem moramo skinuti sve reklame jer nisu prikladne novim konzervatorskim propisima. Grad nudi neke opcije s crnim slovima na prozirnoj podlozi, visine 25 centimetara. Iskreno, moje je mišljenje da je bolje nemati nikakvu reklamu nego takvu.
Istovremeno, preko puta nas, doslovno dvadesetak metara dalje, može biti reklama bilo koje boje i bilo koje veličine. Evo, tamo DM ima reklamu od 20 kvadrata i to je očito u redu. Mi dosada nismo bili pod konzervatorskom zaštitom, jer nismo u prvoj, A zoni zaštite, nego u B zoni, i nismo podlijegali tim propisima. Međutim, sada se tumači da se i B zona pripojila A zoni, pa to više nije moguće.
Ali to što sam naveo, iako su to veliki problemi, nisu jedini. Imamo i problem s objedinjavanjem čestica unutar samog objekta. Jedna čestica je kuhinja i spremište, druga je pult i ulaz, a na papiru postoji imaginarni zid između njih koji nam stvara probleme.
Ugostitelji se danas doživljavaju kao manje vrijedni ljudi, tko god prođe, svatko vas šamara
Ja sam danas u mirovini, ali ovi mlađi koji bi trebali nastaviti, njima je to jako teško podnositi. Najgore od svega je stalni stres. Vi ste cijelo vrijeme na vjetrometini, tko god prođe, svatko vas šamara, a vi samo stojite i primate batine. Pravi se budala od vas.
Općenito, u današnje vrijeme, htjeli mi to priznati ili ne, ugostitelji i ljudi koji rade u ugostiteljstvu i trgovini često se doživljavaju kao manje vrijedni, manje obrazovani, a ono što je najgore - doživljavaju se kao lopovi. To je jedna opća percepcija, ne samo u Makarskoj, nego posvuda.
E sad, ja mogu govoriti samo za sebe. Ja sam ovdje radio 38 godina i još 12 godina prije toga s bratom u pizzeriji. Nikada nisam ostao dužan ni prema jednom dobavljaču, ni prema državi, ni prema radnicima. Plaće su uvijek bile prvoga u mjesecu, nikada nisu kasnile ni jedan dan. Često su bile i veće nego što smo se dogovorili, za ljude koji su taj posao radili sa srcem i dušom.
Radili smo od osam ujutro do pet ujutro u vremenima kad je Makarska živjela noću
Nije to bilo lako uvijek. Otprilike od 2002. ili 2003. godine pa sve do 2012. ili 2014., dok je bilo potrebe, radili smo cijelu noć. Radili smo od osam ujutro do pet ujutro. Sve dok se nije promijenilo radno vrijeme jer u Makarskoj se tada skratilo radno vrijeme kafića, počeli su se zatvarati u dva sata. Prije toga, u vrijeme gradonačelnika Ante Novaka, kafići su radili do zore. I mi smo tada imali logiku da radimo, jer je bilo posla i jer su ljudi dolazili.
Kada se kafići zatvore u dva, već oko tri sata ujutro nastane tišina i nema više potrebe da radimo. Nije imalo ni smisla ni potrebe ostajati otvoren. To je bilo jedno takvo vrijeme. Tad se puno radilo i nije bilo lako. Radili smo praktički u tri smjene.
Ujutro je ostajalo samo tri sata, od pet do osam, da se sve očisti, pospremi i da se odmah ponovno krene dalje.
Možete li se vratiti na same početke? Kako ste došli na ideju otvaranja takvog ugostiteljskog objekta?
Ja sam još 1976. godine sa svojim bratom otvorio pizzeriju, u istoj kući, samo s donje strane, tamo gdje je danas Siniša nekretnine. Mlađi ljudi to danas ne znaju, ali to je bila prva pizzerija na Jadranu. U to vrijeme bile su tri pizzerije u Zagrebu, a moj brat je prošao obuku u sve tri. Jer mi o pizzi nismo znali praktički ništa, osim onoga što bismo pojeli kad bismo otišli u Trst. To je bilo sve.
To je tada bio veliki “boom”. A 1988. godine, zajedno s mojim rođacima iz Zagreba, Jerkovićima, došli smo na ideju otvaranja Hambija. Oni su tada imali ovaj prostor gdje je danas Hambi. Mi smo tada svi bili skupa u kući, pa smo se kasnije podijelili i taj je prostor pripao njima. Oni su rekli: ajmo nešto skupa napraviti.
Malo smo hodali po Zagrebu, Italiji, Austriji, gledali takve objekte. Dojmio me se jedan objekt u Zagrebu i rekli smo: ajde, možemo li mi nešto slično preslikati u Makarsku, prenijeti ta iskustva. Razgovarali smo s tim ljudima, dali su nam određene smjernice i odlučili smo se na to. Tada se to nije zvalo “fast food”, nego je bilo registrirano kao bife s hamburgerima.
Hamburger i Coca-Cola sa slamkom bili su revolucija
U početku smo imali izuzetno usku ponudu - hamburger, cheeseburger i Coca-Colu. I to je bilo sve. Posao je tada bio puno jednostavniji nego danas, kada morate imati ogromnu ponudu. Ali problem je bio u tome što u Hrvatskoj tada nije bilo opreme za takve objekte. Morate znati da je to bila 1988. godina, socijalizam, uvoza praktički nije bilo.
Svu opremu, koju jednim dijelom i danas rasprodajem, tada smo kupovali u Trstu i dovozili ovdje. To nije bilo jednostavno. Za meso smo se snalazili na razne načine. U početku smo radili s jednom ekipom iz Murske Sobote, koja nam je dovozila meso iz Slovenije. Ti su, nažalost, početkom devedesetih u procesu pretvorbe propali, pa smo se kasnije organizirali s domaćim mesarima.
To je bio takav “boom” da se to više nikada neće ponoviti u Makarskoj. Danas se to više ne može dogoditi jer su uvjeti na tržištu potpuno drugačiji. Danas vi ne možete donijeti nešto i napraviti takvu senzaciju.
Mi smo tada napravili senzaciju s hamburgerom, s čašom Coca-Cole i slamkom - to je tada bila revolucija. Danas to više ne postoji. Danas ono što se pojavi u Americi, za tjedan dana imate i ovdje. To su bila neka druga vremena i tako je to.
Što se tiče peciva, tada ih u Makarskoj jednostavno nije bilo. Od privatnih pekara postojala je samo ona gore na pijaci, čiji vlasnik nije mogao raditi takva peciva. Postojala je i gradska, makarska pekara, ali ona je proizvodila uglavnom kruh i krafne. Nismo imali rješenja za taj problem. Srećom, u tom razdoblju naš se rođak iz Njemačke, inače s Hvara, vratio i otvorio pekaru na otoku. I mi smo tri godine pecivo dovozili s Hvara – autobusom svako jutro i autom popodne.
To su bili ti počeci. Naravno, dolaskom rata sve je to stalo. Prestalo je, više nije bilo autobusnih linija, nismo mogli tako transportirati robu i morali smo se okrenuti nekim drugim rješenjima…
Je li bilo pauze u tom razdoblju?
Da, dvije godine nismo radili ljeti. Procijenio sam da je tako najbolje. U tom razdoblju, zbog dolaska rata, moji rođaci iz Zagreba, Jerkovići, prepustili su mi posao. Bife nam je tada bio zajednički, ja sam im prostor isplatio, a oni su otišli živjeti u Zagreb i tamo nastavili svoj život. I danas smo ostali u dobrim odnosima, često ih se sjetimo.
Te dvije godine nismo radili. Bilo je ratno doba, ratni vihor, vojska po gradu. Ta naša crvena boja lokala posebno je iritirala vojnike, vjerojatno ih je podsjećala na neke druge sustave i boje. Naravno, mi s tim nismo imali nikakve veze, ali to tada nije bilo važno. Percepcija je bila ključna. Zbog svega toga situacija je bila pomalo opasna i odlučili smo da ta dva ljeta ne radimo.
Godine 1994., kada se stanje ipak malo normaliziralo, krenuo je jedan novi đir. Počeli smo s nešto većom ponudom, koju smo polako širili kako je tržište to zahtijevalo. Dolazila je i konkurencija, otvarali su se bolji dućani, restorani, sve se mijenjalo. Mi smo se prilagođavali koliko smo mogli, malo se širili, unapređivali posao.
Kasnije smo proširili i kuhinju jer više nismo mogli funkcionirati u onom osnovnom prostoru. Tako je Hambi s vremenom rastao, koliko su nam uvjeti dopuštali.
Ljude Hambi vraća u djetinjstvo
Domaći ljudi su nas jako dobro prihvatili kad smo tek otvorili. Pogledajte danas komentare na Facebooku, ljudi pišu da ih Hambi vraća u djetinjstvo, i to je stvarno istina. Imali smo situacije da dođe žena u pedesetim godinama s djecom i kaže im: “Ja sam ovdje jela kad sam imala godina kao vi.” I Hambi je isti, sve je isto, hahaha.
Ja sam prije desetak godina govorio Tonki da bi možda trebalo renovirati prostor, a ona mi je govorila: “Ma ne, baš mi taj retro stil odgovara. Osjećam da to ljudi cijene, da im je to drago.” I bila je u pravu. Iako je sve to s vremenom postalo staro i demodirano, lokal je i danas funkcionalan.
Sad ga razbijam s teškom mukom, ali objekt je i dalje funkcionalan. Ja sam to napravio kvalitetno kad se otvaralo, i to je trajalo, ali naravno vrijeme je učinilo svoje. Moda je išla naprijed, došle su nove tehnologije, mi smo to unapređivali koliko smo mogli i tako se borili.
Danas je sve skupo i to je realnost
Prije je to, kao i svugdje u ugostiteljstvu, bilo drugačije. I gostima i domaćima sve je bilo relativno jeftino, barem je postojao osjećaj da je sve jeftino. Danas je percepcija da je sve skupo - i iskreno, jest skupo. Preskupo.
Ali tako je kako je. Idu porezi, idu parafiskalni nameti, idu plaće. Danas vam nitko više neće raditi za sitnu plaću. Radnike morate dovoditi sa strane, morate im osigurati plaću, prijavu, a ako su iz drugih država, morate im osigurati i hranu i smještaj. Ako im to ne osigurate, neće vam doći.
Mi nismo imali radnike iz Azije, ali jesmo iz Bosne, Srbije i iz drugih dijelova Hrvatske. To su sve ljudi koji dolaze izvana, furešti, i za koje morate imati kompletne uvjete. Uz to idu porezi, energenti, roba - sve je to enormno poskupjelo. I danas ni u jednom osnovnom ugostiteljskom objektu više ne možete biti jeftini.
Razumijete, ako hamburger košta šest eura, a uzmete pomfrit i Coca-Colu, to je preko deset eura. I to je skupo. Ja znam da je to skupo. Ali to je današnja realnost.
Nedavno sam čuo jednu rečenicu, ne znam tko je to rekao, ali mi je ostala u glavi: “Nikad euro neće vrijediti kao što je vrijedio medo.” Kad si imao medu, mogao si sve hahaha. Danas s eurom ne možeš ništa.
Za normalno funkcioniranje treba vam barem 12 ljudi
Prošle godine Tonka je radila s ukupno 12 ljudi, računajući obitelj. Radila je i njezina sestra, i tako dalje, ali ukupno ih je bilo dvanaest. Nije uzimala više ljudi jer smo otvorili 1. svibnja, a do negdje 15. ili 20. lipnja plaža je bila zatvorena i praktički se nije moglo proći.
Otvorili smo, ali ispalo je da je možda bilo bolje da nismo, jer je plaža bila zatvorena i posao je bio jako otežan. Sve skupa nije funkcioniralo kako treba. Uz to, nije mogla pronaći određene ljude, a nije ni uzela dovoljan broj radnika. Sedmi mjesec je bio onako, osrednji, a onda su osmi i deveti mjesec povukli sezonu.
Međutim, tada više nije imala dovoljno ljudi da to sve iznese kako treba. Sve su to bile okolnosti koje su se posložile tako da je na kraju ispalo kako je ispalo.
Nakon objave na Facebooku o zatvaranju, sigurno vam se javilo puno sugrađana koji su izrazili žaljenje?
Da, jako puno njih. Ne znam točno broj, ali preko pedeset ljudi me zvalo. Pitali su zašto, kako, što se dogodilo. Neki su pitali prodaje li se prostor, može li se iznajmiti, neki su zvali zbog opreme jer im treba. Sve su to ljudi koji mene znaju i koje ja znam.
Ja sam tu išao u osnovnu školu četiri godine, poslije sam bio pet godina u Zagrebu na školovanju, a od 1976. godine sam opet ovdje i tu sam do danas. Znači, pedeset godina sam u Makarskoj. Znam ljude, znaju oni mene, pogotovo starije generacije.
Za normalno funkcioniranje treba vam optimalno 12 do 13 ljudi. Radno vrijeme je dosta dugo, iako smo ga mi s vremenom smanjivali. Ove godine smo radili od 11 sati, a nekad prije smo otvarali već u osam ujutro. Danas za tim više nema potrebe. Dućani i pekare su to preuzeli. Nekad smo mi prodavali sendviče i hamburgere odmah ujutro, ali to danas više ne ide.
Noćni život u Makarskoj više ne postoji, ostala je jedino Makarana
Promijenile su se prehrambene navike, promijenio se stil života. To ne odlučujemo mi, nego okolina. Mi smo i dalje posao odrađivali korektno, ali došlo je do drugih promjena. Kao što i sami znate, radno vrijeme kafića je skraćeno, disko klubova praktički više nema. Petar Pan je zatvoren, Deep prošle godine nije radio, iako je dobio koncesiju, nisu mu dali otvoriti. Danas se sve svodi na Makaranu. Od noćnog života ostala je praktički samo ona. Otvori se oko 10. srpnja, zatvori oko 15. kolovoza i to je to. U ostalim periodima mlade publike gotovo da i nema jer nema sadržaja, nemaju zašto doći. A naša publika je upravo ta mlada publika, pogotovo u noćnom điru.
Danju imamo solidan promet, navečer imamo obitelji s djecom i tu smo dobri. Ali noćni posao je u padu. Prvo smo skratili radno vrijeme. Iako je službeno radno vrijeme fast foodova ljeti do četiri ujutro, mi to više nismo ni koristili jer nije bilo potrebe. Tonka mi je govorila: do dva, do dva i pol još i nekako, poslije može doći samo netko pijan i raditi probleme. Nema smisla stajati duže, mučiti ljude, ne možeš pokriti dvije smjene, a sve to - za ništa.
Turizam u Makarskoj se promijenio i to ima utjecaja. Nije presudno, ali znači. To je jedna od onih stavki o kojima sam vam govorio - jedna, druga, treća, peta. Niti jedna sama po sebi nije presudna, ali ih ima puno. Sve su se skupa složile i dovele do ove odluke.
Koji su planovi za budućnost? Je li u igri sličan tip objekta ili nešto potpuno drugačije?
Zvala me neki dan gospođa Josipović iz Turističke zajednice, nakon što je objavljena vijest o zatvaranju, i pitala me što će biti s prostorom. Rekao sam joj iskreno da još ne znam. Već od ljeta, kada smo odlučili da ćemo nakon sezone zatvoriti, razgovarao sam s nekoliko ugostitelja u Makarskoj koji su ozbiljni, sposobni i koji bi mogli to preuzeti. Bio sam spreman dati im da nastave raditi pod mojim imenom, pod Hambijem, jer smatram da bi opravdali to povjerenje.
Međutim, bilo ih je troje ili četvero i nitko nije prihvatio taj model. Svi bi tu radili neki drugi tip posla. Razlozi su im različiti, ali jedan razlog je svima zajednički - treba jako puno ljudi. To je danas najveći problem. Svatko bi htio otvoriti nešto jednostavno, gdje rade dvoje-troje ljudi, neka obiteljska priča. A za ovo treba ozbiljna ekipa.
Jedan gospodin je čak došao sa suprugom, pogledao lokal i rekao: “Ženo, idemo mi odavde, ovdje mi treba 15 ljudi, ja to ne mogu”, hahaha. A radi se o ozbiljnim ljudima. I ja im kažem - u pravu ste, to je realnost. Ne mogu ja nekome tko dođe pogledati prostor muljati ili uljepšavati priču. Sve se vidi odmah, ne treba mu puno objašnjavati.
Naravno, nisam stavio prostor na oglas jer znam da se telefon ne bi gasio, bilo bi sto poziva dnevno. Ali ne želim od prvog dana dati prostor nekome tko će vrlo brzo upasti u problem. Jer kad on upadne u problem, taj problem će se vratiti i meni. Onda svake godine imate novu priču, novog čovjeka, nove probleme. Pokušavam pronaći rješenje koje će biti dugoročno i pristojno.
Ne želim da to bude neki noćni klub ili nešto bučno. Ja živim u toj kući, na katu iznad. Nije mi svejedno što će biti dolje. Bez obzira na novac, da mi netko sada kaže da će otvoriti noćni klub i platiti koliko god hoće - ako ja tu ne mogu normalno živjeti, to za mene nije opcija. Ne može se sve kupiti novcem. Novac svima treba, ali nije presudan.
Trenutno sam u pregovorima s jednom firmom koja se bavi sličnom djelatnošću. Hoće li se to realizirati, ne znam, vidjet ćemo. Ako ne, postoje i druge opcije, ima interesa i za trgovinu i slične djelatnosti.
Imate li vi osobno neku želju što bi voljeli da ovdje bude?
Čujte, želje su jedno, a život i tržište su drugo i oni diktiraju tempo. To sam rekao i gospođi iz Turističke zajednice. Naravno da bi oni voljeli da tu bude nešto što se uklapa u ponudu grada, ali tržište često kaže drukčije. Ljudi koji nisu u toj struci to ponekad ne razumiju u potpunosti - jednostavno, neke stvari na tržištu ne prolaze.
Ipak, novac koji se ulaže je bitan. Netko mora uložiti, raditi, mučiti se i na kraju nešto i zaraditi. Nitko neće doći, ulagati svoj novac i vrijeme, a da od toga ne može pristojno živjeti. Svi mi radimo da bismo nešto zaradili od svog rada i to je potpuno normalno.
Zato ja tu ne mogu previše uvjetovati. Moje osobne želje su jedno, a ono što će se stvarno ostvariti i realizirati je nešto drugo. Ne mogu zainteresiranim ljudima postavljati previše uvjeta. Neke stvari mogu, ali ne previše.
Kad se okrenete na kraju, iza vas je uspješan i ispunjen radni vijek.
Da, to mi je izuzetno velika nagrada za sve ovo. Stvarno mi je drago i želim se zahvaliti svima. Ljudi s kojima sam radio, ljudi s kojima sam surađivao dugi niz godina - mesarima, pekarima, izuzetno korektnim i poštenim ljudima. Zahvaljujem se svim radnicima, svima koji su ikada radili kod nas, poznatima i nepoznatima.
Svi su oni meni znani, ali ih ne mogu sada nabrajati jer ih je bilo jako puno, a bilo je izuzetno mnogo pozitivnih ljudi iz Makarske. Zahvaljujem se svima. Mojim curama, Imoćankama - nezaboravne. Tonki i njezinoj obitelji. Ako nekoga izostavim, neka se nitko ne uvrijedi, svima se iskreno zahvaljujem.
Drago mi je što je svega toga bilo. Te nostalgične poruke ljudi… kad sve to vidim, shvatim koliko je to godina. To je skoro cijeli jedan radni vijek. Puno se toga događalo, i lijepoga i ružnoga, bilo je svega. Ali kad sve zbrojim i oduzmem, s tim ljudima i tim porukama, mi smo to radili, živjeli od toga i nešto smo i zaradili. I mislim da je na kraju vrijedilo.