Generacije rođene sedamedestih u ovom gradu dobro znaju Matu. Znaju ga i oni stariji , treneri, sportaši, makarani a bome i inspektori. Momak koji je cijelu mladost proveo na košarkaškom igralištu na Sportskom centru, ispričao nam je svoju životnu priču, koja ima scenarij za dobar film. Kako ga je sport izvukao s dna, kako je sa samo 11 godina bježao taksijem iz popravnog doma u Sarajevu, zašto nikad nije probao kap alkohola te kako je biciklom odvozio od Makarske do Zagreba i nazad u jednom danu.
Kako je krenula tvoja priča ?
Rođen sam 1975. godine i do petog razreda ponašao sam se kao i svi moji vršnjaci. Išao u školu, igrao se na ulici, gradio logore na Glavici. Sve se promijenilo jednom na tjelesnom, kad sam otkrio košarkaški balun. Tu je sve krenulo. Jednostavno me košarka hipnotizirala. Tad sam prestao ići u školu i po cijele dane bio na košarkaškom igralištu. Otišao bi na Sportski centar uzeo balun i šutirao po cijele dane. Izmjenjivale su se razne ekipe na terenu, ali ja sam stalno ostajao. Cijeli dan, bez pauze.
Kako su roditelji reagirali?
Roditelji su poludjeli. Govorili su mi: propalice, idi u školu, neće ništa biti od tebe. Ali meni to nije značilo ništa. Ja sam vidio samo jedno, balun. Daj mi košarkaški balun i pusti me da šutiram.
Bilo je i smiješnih scena. Nakon što me mjesecima nije bilo u školi, pojavio sam se na glazbenom. Predavala nam je Đurđica. Cijeli razred je počeo pljeskati, a ona je rekla: došao nam je Mate s godišnjeg odmora.
Malo je ružno reći, ali u to sam vrijeme radio i pizdarije. Nisam bio kriminalac, ali već 1985. počeo me zanimati biciklizam. Susjedi su imali bicikle, a kod mene doma situacija je bila sirotinjska. Mater i ćaća mi je nisu mogli priuštiti. Maznuo sam petobrzinku mog prijatelja Tončija Gavića. Njegov ćaća mu je kupio biciklu i nije je nikome davao. Kad je Tonči na trenutak ostavio biciklu, ja sam skočio na nju i pobjegao. Trčao je za mnom kroz cijeli grad vičući da mu vratim biciklu jer će ga ćaća ubiti. Na kraju sam dobio nogu u guzicu, ali mi je bilo važno da sam se provozao na novoj petobrzinki.
Ukrao sam tako desetak bicikli. Imao sam samo želju voziti se, a nisam imao uvjeta. Većinom bi ljudi znali tko je Mate ili Lendić kad bi bicikla nestala. Dobio bih par puta nogu u guzicu i to je bilo to.
Nastavio si raditi probleme?
Jesam. Jednom sam ukrao Pony biciklu i otišao u Split kod strica koji je imao kafić. Pedalao sam deset sati do Splita i bio sam gotov, što je normalno jer nisam bio u formi. Oni su odmah zvali mater, Mate je došla po mene u Split, pa s biciklom u autobus i pravac kući vrati biciku. Ali tada sam zavolio te daljine na biciklu, tih deset sati, tu slobodu, taj osjećaj nikad nisam zaboravio i danas me nosi. Nakon košarke vidio sam da je i to lipo, ali nisam imao mogućnosti za biciklu.
Mater je vidila da od mene nema ništa. Tvrdoglav, hoće samo košarku, počeo sam krasti bicikle, a kako sam obožavao slatko, znao sam maznuti i koju čokoladicu iz samoposluge. I onda je 85. pedagog zvao mater , ne ide u školu, krade. Usuradnji sa socijalnom službom, predložili su da me stave u neki dom, da tamo završim neku školu.
Gdje su te poslali?
S jedanaest godina su me stavili u dom u Splitu, na Brdima. Ali ja sam već drugi dan pobjegao. Vidio sam samo košarkaški balun i teren, to me vuklo. Stopirao sam iz Splita do Makarske i tako došao kući. Mater je, kad me vidjela, skoro pala sa stolice. Poslije su me opet vratili, a ja sam trenutačno pobjegao. To je bio otvoreni dom i vidjeli su da me ne mogu zadržati.
Kao dite sam sve to teško prihvatio jer sam živio za košarku. Meni je košarka bila sve. Moji vršnjaci su išli pušiti i piti, a meni je trebalo samo jedno, balun i cijeli dan na igralištu. Ništa škola.
Onda je došao Miljenko iz socijalne i rekao da ovako više ne ide. Nakon toga su odlučili poslati me u Sarajevo, u ozbiljni popravni dom zatvorenog tipa.
Prvi bijeg iz Sarajeva?
Mater me je odvela autobusom do Ploča, tada se to zvalo Kardeljevo, a onda vlakom do Sarajeva. Imao sam 11 godina i završio sam u popravnom domu zatvorenog tipa. To je bilo zeznuto, puno ozbiljnije nego u Splitu, bilo je svega, pravih kriminalaca.
Kad smo došli, mater je otišla razgovarati s upraviteljem, a ja sam rekao da idem na wc. I odmah sam pobjegao. Vidio sam čuvara, lagano prošao kroz kapiju, nije me ni primijetio. Pobjegao sam, a mater nije još ni sredila papire s upraviteljem.
Dom se nalazio na Humu, na brdu. Spustio sam se u grad, vidio vlak, ušao i sakrio se od konduktera. Tako sam došao do Kardeljeva. Nisam imao para, bio sam gladan, pa sam krenuo stopirati. Stala je velika Raba, stari kamion, i tako sam došao u Makarsku.
Ćaća je bio kući i nije mogao vjerovat. Ja došao prije matere. Dva sata kasnije pojavila se policija, inspektori SUP-a Milan Bulatović, Tokić i Srzić. Policija me prvo tražila satima po Sarajevu, dok se nisu sjetili doći vidjeti jesam li kući.
Kad je došla mater, plakala je i kukala. Sutradan su odmah došli milicija i socijalna služba. Nisu mogli vjerovati da je netko s 11 godina to napravio.
Drugi bijeg iz Sarajeva?
Sutradan me opet Miljenko iz socijalne odveo u Sarajevo i rekao starješinama da posebno pripaze na mene. A meni je u glavi bilo samo jedno, kako ću opet pobjeći. Gledam oko sebe, obrijane glave, luđaci, delikventi iz cijele Jugoslavije. Zima u Sarajevu, a ja mislim majko di sam.
Stavio sam četiri, pet feta kruha u džep, da ne budem gladan kao prvi put, i čekao priliku. Smjestili su me na drugi kat. Pratio sam kad dežurni navečer zaspe. Kad su svi zaspali, oko 23 sata, ja kroz prozor, preko kapije u slobodu.
Trebalo mi je skoro sat vremena da se spustim do centra. Sve se to događalo oko ponoći, a ja 11 godina, bez para, ali barem sam imao kruh u džepu. Vlak nisam smio uzeti, bilo je policije po kolodvorima.
A onda sam ugledao taksi. Ušao sam i rekao: dobro večer, možete li me odvesti do Makarske. Taksist me čudno gledao, vidio dijete, ali je rekao da uđem. Doveo me prvo do Hotela Makarska u Sarajevu. Ja gledam, kakav hotel, odvedi me u grad Makarsku. Okrenuo se, pitao kako ću platiti, a ja sam rekao da mi mama ima vilu dolje, da ima para i da će platiti. U Gradcu mi je čak platio i sendvič. I tako me doveo kući.
Odmah pored kuće bila je trgovina namještajem Mobilija Ive Marinkovića, kod Papar Grilla. Tamo su radili Pero Lalić i Ante Jakić iz Tučepa. Bilo je oko osam ujutro, oni dolaze na posao, gledaju mene kako izlazim iz taksija SA registracija, trljaju oči i čude se od kud Mate u taksiju.
Ja ulazim u stan, a taksist iza mene, kad me mater vidjela, počela je vikati i jaukati, ajme evo ga opet, zvat ću policiju. Ja sam odmah pobjegao u wc, pa kroz prozor i sakrio se ispod jednog auta. Dreka, vika, traže me. Taksist je čak izvadio nož i tražio me s nožem.
Došla je milicija i na kraju su taksistu rekli da je on kriv jer je primio maloljetnika u taksi. On se vratio u Sarajevo, a ja sam otišao na Glavicu, u logor koji smo mi kao dica imali. Tu sam prespavao i ujutro se vratio kući.
Treći bijeg iz Sarajeva?
Mater je odmah zvala policiju i opet su došli inspektori. Pitali su: što ćemo s tobom, Mate. Sutradan ujutro opet sam s Miljenkom išao u Sarajevo. Gore su me stavili u sobu sa starješinom, da me on osobno čuva. A meni je u glavi bilo samo jedno, kako pobjeći. Dobio sam par šiba po guzici, a zbog mene su počeli zaključavati sva vrata u domu.
Pada noć a mislim morat će on kad-tad zaspati ili otići na wc. Pravim se da spavam i kad je starješina otišao u wc, ja odmah trkom kroz prozor i preko kapije pa lagano do grada. Bojao sam se uzeti taksi jer sam mislio da će me onaj prethodni ubiti ako me vidi. Ali srećom, u Sarajevu ima taksista na više mjesta. Ja opet taksi, ista priča. Uvjerio sam ga da me odveze do Makarske, rekao sam da mi je ćaća bogat, da ima vile i da će platiti. Čovjek me nahranio i odvezao do Makarske.
Opet su ispred prodavaonice namještaja bili Pero i Ante, gledaju u čudu je li moguće da opet dolazi taksijem. Kad me mater vidjela, bila je u šoku. Ja sam opet pobjegao kroz prozor wc-a, ali ovaj put su me Pero i Ante sakrili u ormar među namještajem. Taksist me tražio, ali ovaj put bez noža. Došla je tadašnja milicija i rekla mu: što si primao maloljetno dijete u taksi, htio si brzu zaradu na dugoj vožnji. Poslije mi je došao milicajac Bulatović i umirao od smijeha. Rekao mi je: a kako si ih opet zeznuo, svaka čast.
Kad su odustali od ideje da te šalju u dom?
Dva dana su vijećali socijalna služba, pedagog i roditelji i na kraju me vratili u školu, Smirio sam se nekoliko dana, a onda opet balun i košarkaško igralište. Vidjeli su da od toga nema ništa pa su se pedagog, socijalna i mater dogovorili - naučio je čitat i pisat, a sad šta bude. Ružno je to ispalo, ali ja sam tada vidio samo taj balun i taj koš. Ni cure, ništa drugo, samo balun i koš. Bio sam spreman napraviti sve što treba da mogu igrati. Danas, da znam tko su ti taksisti ili ako slučajno pročitaju ovaj tekst, neka se jave da im nadoknadim štetu.
Tako sam i službeno odustao od škole i vratio se na košarkaški teren. Tamo me vidio Edo Vrkaš i rekao mi da dođem u Amforu. Igrao sam pet-šest sezona, kadete i juniore, onda sam otišao u vojsku. Kad sam se vratio, počinje era biciklizma
Prvi balun ?
Živili smo skromno. Mater je povremeno radila, ćaća je bio u Primorju i nisam imao mogućnost priuštiti sebi košarkaški balun.
Cijele dane provodio sam na igralištu pokraj škole tadašnjeg naziva Vida Mihaljevića, danas Stjepana Ivičevića. Šutirao bih na koš kad bi netko od igrača došao i donio svoj balun. Molio bih Boga da taj ostane što duže, da i ja mogu šutirati. Ali ljudi bi došli na sat, dva i onda išli kući. Meni je to bilo malo jer bih se taman zagrijao. Mogao sam šutirati deset sati bez prestanka. Cijeli dan sam čekao da jedan ode, a drugi dođe, samo da imam balun.
Živio sam na Gorinki, u zgradi u kojoj i danas živim. Iznad mene su tada živjeli Lulići, Leon i Ivo, oba odlična košarkaša. Jednom prilikom vidim na njihovom balkonu košarkaški balun i dođe mi ideja da se popnem preko ograde kad njih nema, da ga posudim dok su na poslu do 14 ili 15 sati. Uzimam balun ujutro oko osam, devet, idem na igralište do jedan, dva i onda ga vraćam na balkon. Nakon toga opet na igralište da vidim ima li koga, jer bi poslije ručka uvijek netko došao.
Radio sam to dvadesetak dana, dok jednom nisam vraćao balun i na balkonu stoji Leon. Što ću. Rekao sam mu da nemam baluna, da volim košarku i da nemam para kupiti loptu. Leon me pogleda i kaže: sad znam tko mi krade balun. Ostavljam ga u kutu balkona, nema vitra, a jedan dan je na početku, drugi na kraju balkona. I u tom trenutku mi pokloni balun.
Bio sam tada najsretnije dite u Gorinki. Postao sam neovisan. Mogao sam kad god hoću ići šutirati, bez pitanja koliko je sati i bez brige kad moram vratiti balun.
U to vrijeme dolazile su ekipe iz Gorinke i okolice. Svi koji su bili za dobar basket, Amerikance ili put oko svita. Pero Josipović, Keko, Bega, Dino, Saša Tadić, Domagoj Knežević, Mario Beroš, Januzi Imeri, Denis i Alen Bartulović, Mateo Juričić, Frane Mamužić, Kosta, Kenan Arslanagić, Sliško, Saša Ždero, Joze Divić, Danko Jović, Miljenko Zec, Goran Šiljeg, Renata, Sandra i mnogi drugi kojih se sad ne mogu sjetiti. Bilo nas je puno.
Najviše sam volio šutirati s centra. To mi je bio najveći gušt, pogotovo kad bi pogodio i s kraja terena. Šutirao sam, kako je jednom rekao moj prijatelj Pato, više trica nego cijela NBA liga. Najgore mi je bilo kad bih pogodio deset, petnaest trica s deset metara zaredom, , a onda dođe netko s prosječnim šutom i dobije me na put oko svita ili na trice iz deset pokušaja.
Počeci biciklizma
Ozbiljniji koraci u biciklizmu krenuli su 1994. godine, kada su Nenad Okmažić i Joško Marče osnovali Biciklistički klub Makarska. Te godine postao sam član kluba i počeo voziti mountain bike cross country utrke po Hrvatskoj. Kao rekreativac, a kasnije i senior, osvojio sam nekoliko medalja i u klubu proveo osam godina. Bilo mi je lipo. Klub mi je dao biciklu s kojom sam se natjecao i to mi je tada značilo sve.
Već 1995. počeo sam redovito dolaziti na Marjan, što radim i danas. Kad odlučim voziti, ne razmišljam o vremenu, kilometraži ni prometu. Vidim cilj i vozim. Gušt mi je sama vožnja. Te iste godine, s prijateljem Antišom Kustićem, odvozio sam prvu ozbiljnu dugu turu, Makarska - Sarajevo, 240 kilometara. On je vozio cestovnu biciklu, ja MTB s debelim gumama. Po cesti su se još vidjeli tragovi rata i tenkovi, ali smo to odvozili. Bio sam mrtav umoran, ali sutradan se odmoriš i ideš dalje.
S vremenom sam shvatio da me sve manje vuče makadam, a sve više cesta i duge maratonske vožnje. Godine 2002. napustio sam klub, morao vratiti klupsku biciklu i ostao sam bez nje. Našao sam noćni posao kao čuvar i za tri mjeseca kupio svoju prvu biciklu, Meridu MTB. Od tada vozim maratonski za sebe.
Što je dalje, to je Mati bliže
Jedna od prvih većih vožnji bila je Makarska - Zagreb, 430 kilometara u tri dana, humanitarnog karaktera za udrugu Sunce. Nakon toga više nije bilo povratka na kratke relacije. Počeo sam voziti ono što zovem druge pruge, biciklističke maratone, dionice na granici izdržljivosti.
Makarska - Zagreb - Vukovar trajalo je pet dana. Tu dionicu odvozio sam sam, u čast braniteljima 156. brigade i svim poginulima. Nakon toga uslijedila je vožnja Međugorje - Lourdes, uz pratnju Frane Mamužića koji me cijelo vrijeme pratio autom.
Pokušao sam i velike ideje poput Makarska - Vatikan, ali su me kod Bologne uhvatili jaki grčevi. Tada nisam znao ništa o prehrani, oporavku ni treningu. Učio sam na vlastitom tijelu. S Ivicom Čobrinićem odvozio sam Makarska - Dubrovnik - Makarska u jednom danu.
Sljedeća ideja bila je Zagreb - Makarska u jednom danu. Ivica je prije puta ozlijedio nogu pa smo na kraju turu odradili Nikša Katić i ja, dok nas je Ivica pratio autom. Spremali smo se mjesecima i uspjeli za 20 sati. Kad smo stigli, završili smo ravno na hitnoj, na infuziji. Tijelo je bilo potpuno iscrpljeno, na granici izdržljivosti. Još danima nakon toga u snu bih se budio i vidio kako mi se noge same okreću, kao da i dalje pedaliram.
Ali ni to nam nije bilo dosta. Rekli smo: idemo još luđe. Rijeka - Makarska u jednom danu, oko 450 kilometara. Nas trojica smo to uspjeli, uz pratnju Marina Katića. Nakon toga vozili smo i Rijeka - Dubrovnik u trideset sati. U tim pothvatima pomagali su mi ljudi iz makarske stanice HGSS-a i mnogi drugi dobri ljudi. U Dubrovnik smo donijeli i humanitarnu donaciju za dom Maslina. Ja osobno nisam izdržao cijelu dionicu, prije Šibenika su me uhvatili grčevi, ali cilj smo ispunili. Djeca su dobila ono zbog čega smo krenuli.
Sport je moj način života. Netko će reći obitelj, djeca, sve to stoji, ali sport je uklesan u mene. Da nema sporta, ja iskreno ne znam što bih radio sa sobom.
Ne mogu ti opisati što me vuče tim dugim dionicama. Što je duže, meni je draže. Netko bi nakon deset sati pukao i rekao - dosta. Mene je suprotno. Kad vidim da je ispred mene još 300 kilometara, to me vuče naprijed. Rame njegovih bicikala danas stoje na zidu, kao tihi podsjetnik koliko su mu dobro služile na maratonskim vožnjama i koliko su kilometara zajedno prošli.
Bio si dobar u pikadu ?
Nakon povratka s jedne od biciklističkih tura dogodila se još jedna priča, potpuno slučajno. S prijateljem Franom Mamužićem ušao sam u prostor HVIDRE na Kačićevom trgu, čisto da bacimo malo bilijara. Uz zid su bila dva električna pikada. Nikad u životu nisam igrao pikado, nisam znao pravila, gađao sam samo sredinu - bul.
Ekipa koja je trenirala gledala je što se događa. Pogodio sam tri strelice ravno u bull, 150 bodova, s onim iskrivljenim strelicama sam uspio sve ugurati u mali krug. Pitali su me igram li često. Rekao sam da mi je prvi put. Sutradan sam opet došao, učili su me osnove, a vrlo brzo sam počeo igrati ligu. Igrao sam pet godina i s ekipom osvojio naslov prvaka Makarske rivijere.
Kasnije sam još jednu sezonu igrao u Pikado klubu Sveti Jure, ali tada sam se već okretao novim izazovima. Kod mene je uvijek tako, kad nešto radim, idem do kraja, a kad osjetim da je vrijeme, tražim novi put.
Gdje te je odveo taj novi put ?
Svake godine otrčim jednu od najekstremnijih utrka u Zagrebu - Zagrepčanku. Riječ je o utrci uz stepenice nebodera od 25 katova, ukupno 490 stepenica koje treba istrčati što brže. U utrci sudjeluje i do 800 natjecatelja. Ujutro dođem autobusom u Zagreb, odradim utrku i isti se dan autobusom vratim u Makarsku. Trenutačno me privlači i hodanje. Svaki dan napravim i do 50.000 koraka po rivijeri.
No, kako ne bi sve ostalo samo na sportu, Mate ima još dvije strasti.
Prva je ljubav prema slatkom. Ostala mi je još iz djetinjstva, kad sam kao berekin tetama u trgovinama Primorja znao elegantno “posuditi” čokoladice i iznijeti ih ispod majice. Danas svaki dan moram pojesti barem pola kilograma slatkoga, a nekad i više od kilograma. Tako već godinama. Sve to, sagori u sportu, ali cijelu domaćicu riješim dok kažeš keks. Kupim zalihe slatkog i lagano ih rješavam.
Druga strast mu je vožnja autobusa - ali na simulatoru. Iako nema vozačku dozvolu, kod kuće je složio ozbiljan simulator vožnje autobusa: volan, pedale, veliki ekran, sve kako treba.
Sport mi je cilj života, ali iako nemam formalno obrazovanje, jako sam dobar s kompjutorima. Doma sam napravio veliki simulator vožnje autobusa. Volan, pedale, ekran, sve je tu. Nisam protiv kompjutora, treba i to. Vozim nekad po deset sati u komadu. Sam radim modove za autobuse i obožavam se baviti time. Sve sam to kupio od svojih novaca. Počeo sam od igranja flipera na kompjutoru, a evo me danas u vožnji autobusa, sve izgleda realno. Nekad "posuđenim" Pony biciklom , sad cijelu cestu od Splita do Makarske odvozim autobusom.
Što je sljedeće što će Matu povući, teško je reći. Kod njega to nikad ne dolazi s planom ni najavom. Strast prema nečem se samo pojavi - na cesti, na stepenicama, na ulicama grada ili za monitorom kompjutora. A onda samo krene.
