Stručnjaci se uglavnom slažu da podrijetlo imena planine, to jest gore Biokovo, leži u osnovici značenja riječi „bijel“. Tako u rječniku hrvatske Akademije (1880-1992) stoji da je riječ Bijelko osnova za ime Biokovo. 1989. Danijel Alerić u svom djelu „Ime planine Biokove“ jezikoslovno ide dalje te objašnjava da je podloga riječ „bilak“, koja upućuje na snijeg kojim je gora okovana, napose sa sjeverne strane. Na tu tvrdnju se 1995. godine u radu „Nazivi planine Biokova kroz povijest“ nadovezao fra Karlo Jurišić, te od pretpostavljene Alerićeve podloge izvodi Bilkovo, od kojeg nastaje Biokovo.
Da se u imenu Biokova - u stručnim radovima - nesvjesno traži kao podloga bijela boja, razlog su prvi zapisi istog. Tako se po prvi puta zasigurno planina imenuje Biokovo, u muškom rodu, i to dva puta, godine 1550., na talijanskom jeziku, od strane nepoznatog ljetopisca iz Omiša - na talijanskom je to bilo zapisano kao Biocouo - te treći put u putopisu fra Pavla Relizzera, iz 1640., također u muškom rodu, u varijanti bliskijoj domaćem izgovoru - Biocovo.
Prvi spomen na domaćem jeziku donosi fra Pavao Šilobadović, 1666. g., no on donosi ime u ženskom rodu - Biokova. U istom rodu ime spominju dva pisca 18. stoljeća, fra Andrija Kačić Miošić u „Razgovoru ugodnom...“ na dva mjesta, te opat Alberto Fortis u „Put po Dalmaciji“. Isti također navodi i naziv Albis, koji upućuje na bijelu boju, te je očigledno ideja o bijeloj boji kao podlozi imena Biokova bila živa i u to doba.
Dok se danas u primorju uvriježilo ime Biokovo, u zagorju, napose imotskoj krajini, uvriježeno je ime ženskog roda, i to u izvedenici Bijakova. Mada osnova „bijak“ može upućivati na bijelu boju i u pučkom izgovoru, držim da ipak nije riječ o bijeloj boji kao podlozi za ime Biokova.
S obzirom da imamo niz toponima koje možemo pratiti po prostoru južne i istočne Europe, a koji su podlogom „bijak“ u potpunosti istovjetni s pučkim izrazom Bijakova, postavlja se pitanje da li je posrijedi pučki naziv ili drevna slavenska riječ?
Navedimo neke od toponima: Bijakovići (Međugorje, BiH), Bijakovići (Jezerane, Hr), Bijakovac (južno od Lonjskog polja, BiH), Bijakovac (Vrhdolje, BiH), Bijakowa (Okrzeszyn, granica Češke i Poljske), Bijacovce (Slovačka), Bijaka (rt, Brač, Hr).
Iz osnove „bijak“ izvlače se i slijedeći toponimi: Bijenik (Zagreb, Hr), Bajakovo (?) te Bujakovac (Neorić, Hr), gdje imamo neobičan prijelaz iz „i“ u „u“. Da je riječ toponimu koji spada u i isti „bijak“ red toponima upućuje položaj istog, a to je planinski vrh. U isti red spadaju i Bijača (BiH), Bijaći (Trogir), Bihać (BiH), Bihač (Ukrajina).
Držim da je riječ o kultnom nazivu imena Biokovo, jer su se od davnina gore i vodena tijela imenovana božanstvom čiji je kult obavljan na tom prostoru, ili njihov međusobni odnos ukazuje na širu mitološku kultnu sliku tog prostora. I stariji naziv planine Biokovo, Adrion, također je kultnog podrijetla.
Podloga ovih toponima s „bijak“ osnovom je glagol „biti“ (tući, udarati). U širi red ovih toponima spada i Šibenik (zaleđe Makarskog primorja, grad na moru). Međutim, dok je kod toponima Šibenik jasno da je riječ o pasivnom učesniku mlaćenja, to jest o mlaćenom, šibanom, kod toponima s „bijak“ osnovom to nije jasno. To se jedino iščitava jasno iz toponima Bijenik (Zagreb).
Još dva toponima koja se nalaze u blizini spomenutog toponima Bijača (BiH) interesnatna za šire sagledavanje ove rasprave jesu Bubale i Bubalica. Ta dva toponima, zajedno sa središnjim toponimom Bijača, čine niz toponima na uskom prostoru kod kojih se očituje isti čin – mlaćenje, udaranje, bubanje, „bijenje“.
Premještanje i širenje toponima drugim istoznačnicama i novim riječima koje mogu i ne upućivati na izvornik je pojava u toponimiji koja je, osim ovdje, zabilježena na Makarskom primorju i u zaleđu Jadranova (sjeverni Jadran). Upravo ovaj nizani red od tri toponima upućuje na to da je ta „bijena“ kultna osoba Veles, čiji je kult na ove prostore došao doseljenjem istočnih Slavena.
Međutim, kad se kao polazna točka uzme uvriježeni oslik mitološke slike u prostoru, tada vrh gore, kao i gora sama, treba pripadati nebeskom božanstvu, Perunu. Kako to da ovdje imamo niz toponima vrha gora ili gore same koji upućuju na Velesa, kad bi kultno mjesto „bijenog“ trebalo biti na nižem geografskom položaju u odnosu na mjesto Perunovo, onog koji bije? I kako to da na širem primorsko-zabiokovskom prostoru nedostaje toponima koji bi upućivali na Peruna?
Novija istraživanja ukazuju da se religija i mitologija Slavena ne može nazvati sveslavenskom; to isto vrijedi i za keltsku, kao i germansku. Na primjer, određeni mitološki toponimi zapadnih Slavena se ne javljaju tako učestalo na prostoru istočnih Slavena. Štoviše, čini se da postoji kultna veza predrimskodobnog stanovništva ovih prostora sa polapskim Slavenima, kao i sa istočnim Germanima.
Također je pojednostavljeno sagledavati čitavu sliku slavenske religije kroz mitološki odnos Perun-Veles; čini se da je postojala na neki način kultna podjela u društvu istočnih Slavena, a koja je proizašla iz socijalnog statusa pojedinca. Opće je poznato da je Veles bog stoke, usjeva, poljoprivrede općenito, dakle seoskog puka. Uglavnom se kroz predaju i drevne pjesme iščitava veća uloga Velesa nego Peruna. Stoga se da pretpostaviti da je Perun bio uglavnom štovan kod upravljačkog staleža, možda i kod gradskog puka. Jedno je državna religija, a drugo je nastavak starih narodnih kultova.
Nedostatak toponima koji in/direktno upućuju na prisutnost Peruna širim prostorom od Dubaca do Neretve (možda i šire), a koji se prema unutrašnjosti kreće istim geografskim smjernicama, te veća količina toponima koji upućuju na Velesa (Šibenik, „bijak“, Bubalo), mogu dovesti do slijedećeg: s obzirom da je istočnoslavensko stanovništvo većinski štovalo Velesa, dolaskom na ovaj prostor, zatiču stanovništvo u kristijaniziranim povojima.
Čini se da se stari predrimskodobni kult i dalje nastavljao štovati, unatoč kršćanskom pritisku. Vjerojatno je i izoliranost uvjetovana planinskim masivom čitave regije od Dubaca do Neretve bila blagoslov za nastavak starih domaćih kultova; najbliži veliki centri za širenje kršćanstva su Narona (Vid kod Metkovića) i Salona (Solin).
S obzirom da je domaće stanovništvo ovih prostora ionako vršilo kult božanstvu dijelom vezano za zemlju, Vidu, a koje je ujedno bilo i njihovo vrhovno božanstvo, na što upućuju nazivi gora i vrhova istih – Vidova gora (Brač), Sutvid (Živogošće, Tučepi), Mala i Velika Vidovica (živogoško zaleđe), sasvim je moguće pretpostaviti kultnu „simbiozu“ kulta Velesa novopridošlica i kulta Vida domaćeg stanovništva.
Rezultat toga može biti i jasno slavensko ime planine u BiH – Velež, gdje se vidi posveta zemaljskom a ne nebeskom božanstvu, Perunu. Stoga je sasvim moguće pretpostaviti da se u imenu planine Biokovo krije zemaljsko božanstvo novodošlih Slavena, ne mnogo različito po osobinama od domorodačkog Vida, čije ime gore kojom se bavimo nije ostalo sačuvano.
Prvo zapisano ime Biokova, Adrion, po svemu sudeći je iz starijeg jezičnog sloja, dakle potječe prije pojave kulture grobnih humaka na ovim prostorima (popularno zvana ilirska kultura). No, interesantno je napomenuti da postoji veza u osobinama nosioca tog kulta, starijeg, „predilirskog“, te novopridošlog, slavenskog sloja.
S obzirom da većina toponima nose u sebi „bijak“ podlogu, kako je došlo do smjena s „bijak“ na „biok“ kod Biokova? Moguće je da je razlog tome ostatak čakavskog izgovora, koje vrlo često „a“ izgovara kao „o“. No, gdje je nestalo „j“? Primjer i usporedbu nalazimo u prezimenima Mioč, Mijoč, Mijač, te njihovim izvedbenicama Miočević, Mijačika i dr. Očigledno su prezimena iste osnove, moguće čak i toponimijske, gdje bi u tom slučaju došlo do smjene usnenih suglasnika „b“ u „m“.
Ispravnije je koristiti izraz Bijakovo/Bijakova. Čak je ispravnije Bijakova, jer je „bijakova“ u svojstvu posvojnog pridjeva koji odgovara na pitanje: „čija je [gora, planina]? Bijakova!“