Moram napisat par rečenica o fenomenu zvanom Hajduk, jer koliko god svi mi znamo šta nama znači Hajduk, fascinantno je gledat i šta taj Hajduk probudi u mordorskim medijima i domaćim hejterima, dovoljno je samo pročitat ogavne naslove u nekad Slobodnoj Dalmaciji ili ovo što je najfriškije, kako hajdučice nisu platile sudce, pa se osulo drvlje i kamenje po hajduku, ne znajući da ŽNK Hajduk samostalno „posluje“, neovisno o HNK Hajduk koji im uplaćuje novac i pruža uslugu terena i svlačionica..… ali ni to nije tema današnjeg teksta.
Hajduk je nešto na čemu bi mnogi znanstvenici, sociolozi i psiholozi, mogli pisati svoje magistarske radove ili doktorate. Toliko emocije proizvede ovaj klub da kad bi je mogli pretvorit u energiju i spakirat u bombe tresli bi se i Trump i Putin zagrljeni zajedno, da im se ne najebemo majke ako kažu koju protiv Hajduka.
Nakon preživljenog infarkta s Rujevice, nikad nisam bio sigurniji da smo igrački, na terenu, u jako dobrom stanju. Ne govorim sad o problemima sa nepotrebnim kartonima, sa nedovoljniim kadrom, sa nedopustivom greškom oko (ne)nastupa Marešića, govorim isključivo o prezentacji na terenu.
Ne znam je li do mene i moje percepcije, ali Hajduk konačno igra onako kako smo zazivali godinama – igra se dobrim dijelom presing, napadačke akcije su nam smislene, imamo bar 15-20 ozbiljnih ulazaka u „zadnju trećinu“ kako se to sad moderno kaže, prepoznaju se točno famozni mehanizmi, svaki igrač je upoznat šta mora raditi u svojoj ulozi na terenu i to je ono bitno.
Naravno, igra se za golove i za bodove i kako mi kaže moj dragi prijatelj, Gospar, kojeg sam upoznao na faksu, ali ne u učionici nego na sjeveru Poljuda (a kasnije mu bijah i vjenčani kum) – boli me k… za „umjetnički dojam“, nije ovo klizanje da se ocjenjuje umjetnički dojam, ništa me više ne zanima osim da vidim kako dižemo pehar na kraju sezone. Ja u potpunosti razumijem taj stav, jer i sam ponekad u ljutnji i u predinfarktnom stanju pomislim isto, ali…
Kad se malo glave ohlade i kad razmislim o svemu šta taj naš Klub proživljava – ja sam optimist. Bez obzira što je ovo puno duža cesta nego li je itko mislio, bez obzira što smo očekivali brži oporavak i stabilizaciju, bez obzira što smo puno puta pucali sebi u nogu i sami nas vraćali korak unazad – ja sam optimist.
Optimist sam jer znam da iza ovog Kluba stoje stotine, tisuće ljudi koji mu ne daju da potone, stoji tolika želja, ljubav, dišpet da jednostavno to mora izać na dobro, ali baš mora, kad-tad i koliko god naši upravitelji ili igrači griješili, koliko god nas protivnici bušili – mi ne možemo prestat bit Hajduk.
Zato sutra šta god bilo, poraz ili pobjeda, nemojte padati u histerije i krajnosti, bilo pozitivne ili negativne, jer Hajduku s tim nećemo pomoći. U sezoni koju smo proglasili „godinom stabilizacije“, jasno naglasivši rezanje budžeta zbog prekomjernog trošenja ranije, a naši plavi suparnici potrošili 17 milijuna eura za odštete novim igračima reultat sutrašnjeg derbija neće suštinski odrediti smjer Kluba, on je već određen na početku sezone.
Nije alibi, ali ništa se stvarno neće dogoditi ako ni 21. sezonu u nizu ne budemo prvaci – potrudit ćemo se i nadat ćemo se da ćemo bit prvaci u slijedećoj, ali je bitno da stvorimo temelje da ta nadanja ne budu samo navijačka, nego i realna, a za to mislim da trebamo podržati i ovog trenera i igrače i Klub.
Najjednostavnij recept za uspjeh je da svak radi svoj posao. Klub da ne čini greške poput dovođenja „spasitelja i njegove platforme“ s kojim raskine suradnju nakon 7 mjeseci, da administracija zna tko može igrat u kupu, a tko ne može, da se treneru osigura mir i poneki novi igrač ako mu se već prodaju standardni igrači radi normalnog funkcioniranja Kluba, trener da ukomponira najbolji mogući sastav s onim što ima na raspolaganju, a igrači da profesionalno odrađuju svoj posao.
A mi navijači, sutra podržati Hajduka iz sve snage, a ako im budemo morali iskazati nezadovoljstvo igrom molim sve da to učine na poluvremenu ili (ne daj Bože) poslije završetka utakmice, a dok traje igra samo i isključivo podrška može pomoći ekipi, jer ne mogu shvatiti kako bi pomoglo igraču za vrijeme igre da mu zviždiš za promašeni pas ili za neku njegovu „krivu“ odluku.
Ja znam da ću sutra navuć dres Krovinovića i idem u Split s nadom da ćemo ih razbiti 7:0, ali zadovoljan ću bit i sa 1:0, jer uvijek nam mora biti cilj dobiti ove šta su do jučer volili sponzore Mamića i Bandića, a danas nam glume ministrante…
HŽV