Sveti Petar je položaj koji je istraživan još od 1992. godine od strane arheološke struke.
Opširnija, ujedno i završna istraživanja sustavnih značajki vodila su se pod vodstvom pokojnog
Marinka Tomasovića, dugogodišnjeg ravnatelja Gradskog muzeja Makarska, u vremenskom
odsječku od 2011. do 2021. godine. Nakon njih, uslijedili su zaštitni radovi otkopanog ziđa, te
potom i plan očuvanja i prezentacija kulturne baštine na suvremeni način - približiti baštinu
domaćem stanovništvu i turistima, uz stanovitu priču: s obzirom da je tu nađena kasnoantička
krovna opeka s otiskom pseće šape, odlučilo se upotrijebiti ga za priču, to jest kao mamac, s
ciljem privlačenja posjetitelja ovom položaju, te je stvoren prezentacijski projekt pod nazivom
„Čovik i pas“. Ideja je sama po sebi dobro smišljena, i zasigurno će privući umove kako
domaćih ljudi, tako i turista. No, da li je to uistinu ono što ovaj položaj može ponuditi, ili postoji
nešto mnogo bitnije, a što sama struka - arheološka - nije prepoznala?
U arheološkoj struci naših prostora ovaj položaj je definiran kao gradina, te se taj pojam opisuje
kao „mjesto obrambene i/ili stambene namjene“. Osobno držim da je pojam „gradina“
ograničen stručnim opisom, a razlog za to jest korijenskih osobina; u samom pojmu „gradina“,
nalazi se i drugi pojam, „grad“ , te je prvotne istraživače, koji nisu razmišljali široko posljedično
u svoje doba, ponukalo da se na gradinama obitavalo, to jest gradine su svojevrsni omanji
gradovi, naselja, zbježna mjesta u nemirna vremena. Suština je, pak, drukčije prirode: kada
govorimo o gradovima, moramo krenuti od činjenice da su gradovi bili opasani, dakle
„ograđeni“ zidom od vanjskog prostora, te je u biti izvorno značenje grada „ograđeni prostor
za obitavanje“. Dakle, pojam „grad“ ne proistječe iz glagola „graditi“, što se laički opaža, već
današnji izraz „graditi“ proizlazi iz pojma „ograditi“, „omeđiti“.
Sam pojam grad drevan je: o njoj je pisao još pedesetih i šezdesetih godina minulog stoljeća
Milan Budimir, vrhunski jezikoslovac, te je u djelima Pelasto-Slavica“ i „Sa balkanskih
istočnika“ upućivao na starije jezične slojeve europske kulture usko vezane za neke pojmove
koji se još uvijek koriste među slavenskim življem, nakon par tisuća godina od pismene
potvrde ili rekonstruiranog oblika istog. Jedan od tih izraza je i „grad“, te ga Budimir direktno
povezuje s nazivom feničke kolonije Kartagena [na prostoru današnjeg Tunisa], čiji bi naziv u
slobodnom prijevodu zvučao kao „Novigrad“. Pojam „grad“ se na feničkom piše kao qrt,
a izgovara kao kart. Relativni korijen nalazimo u rekonstruiranoj riječi nategnutog jezika kojeg
nazivamo proto indoeuropskim, te glasi *gʰordʰos, a to je imenica proizašla iz glagola *gʰerdʰ-
, koji znači „ograditi“, „omeđiti“. Razvidno je da je prvotna uporaba tog pojma označavala
ograđen prostor, te proizašle pojmove pratimo kroz moderne riječi koje nalazimo u npr.
engleskom i njemačkom jeziku – „garden/garten“, vrt, ograđen obrađen prostor, kao i „yard“; u
talijanskom – "orto“, vrt (od latinske hortus, istog značenja), kao i u jezicima iz starine – hititski
„gurtaš“, luvijski „gurta“, pa čak i u hebrejskom, „kar'phif“. Štoviše, u arheološkoj struci
britanskog otočja postoji jasna razlika između izraza „enclosure“, ograđeni prostor, te „hillfort“,
utvrđeni prostor. Takva jasna razlika strukovnih termina ne postoji na našim prostorima, tako
da kad god govorimo o gradinama, prvenstveno se misli na utvrđene prostore; ukoliko je
prostor utvrđen, on ima jasnu namjenu, stambenu i/ili obrambenu. Na taj način, arheološka
struka naših prostora je sama sebe „ogradila“, ograničila na usko promatranje danog prostora,
te ne može sagledati širu, kompleksniju sliku predmetnog ograđenog prostora. Arheologe je
također na krivi zaključak povela činjenica da su gradine izvorna naselja i skloništa jer su u
željeznom dobu, uslijed nemirnih pojava na čitavom europskom prostoru, neka svetišta
prenamijenjena u obrambene položaje, a taj slijed se na istim položajima zna protegnuti i do u
kasnu antiku, što je slučaj i sa Svetim Petrom.
Istraživanja kojim se bavim su me dovele do zaključka da su te gradine, ti omeđeni, ograđeni
prostori, u velikom broju primjera, ako ne i u svim, izvorno bila – svetišta. Na to nas upućuju
položaji istih, kao i toponimija šireg prostora oko gradina. Dok će arheološka struka uporno
ponavljati da su gradine podizane na uzvišenjima radi bolje preglednosti prostora pod njima te
radi samog položaja kojem je otežan pristup – to bi bilo mjesto gdje se mjesno stanovništvo
skupljalo za vrijeme napada – ista će zanemarivati činjenicu da nisu sve podizane na tako
istaknutim položajima, to jest da gradina ima i na neupečatljivim mjestima – primjer je Vidova
gradina (Vidova greda) u trogirskom zaleđu – veličinom urušenog ziđa veličanstvena gradina,
no u suštini, svojim položajem u široj kotlini ukazuje da nije riječ ni o kakvom istaknutom
položaju radi preglednosti okolice, niti radi zbjega stanovništva. Druga osobina nekih gradina
koja struka ne prepoznaje i/ili (ne)svjesno negira jest smještaj istih uz more – odlični primjeri
nalaze se baš na Makarskom primorju; razlog za takovo što jest smještaj planine Bijakove
skoro uz more (nedostatak brđa sa kosama/zaravnima – primjer, mada ne izdašan, jest
Gradina u Velikom Brdu). Osim Svetog Petra, gradina uz more imamo u Baškoj Vodi, Bratušu,
Živogošću (Matijaševica i Suzina), te Gradcu (na tom mjestu je danas centar mjesta): odlika
im je da su sve podignute uz more, i vrlo su lako osvojive. Neke od tih gradina uopće nisu
imale visoko ziđe, a takvih gradina, s niskim ziđem, imamo popriličan broj u zaleđu Makarskog
primorja.
Još jedno obilježje gradina naših prostora, a podno kojih i uz koje su se razvila naselja jest da
gotovo uvijek imaju unutar ziđa, ili u neposrednoj blizini istog, crkvu, pa takvu terensku skicu
pratimo kako na Svetom Petru, tako i u Tučepima, na gradini Sutvid, gdje se, kao i kod Svetog
Petra, prati slijed od predrimske kulture preko rimske do kršćanske. Štoviše, na položaju Sutvid
pratimo četiri građevna razdoblja – predrimsko, dva nepoznata, te ranosrednjovjekovno, s
ostacima crkvice svetog Vida (u temeljima).
Problem kod arheologa i konzervatora jest što ne sagledavaju širu sliku glede otkopanog ziđa
- promatraju iz svog kutka gledanja. Zaboravljaju da će laičko oko prosječnog promatrača
rastere tog ziđa teško prostorno shvatiti. Ukoliko bi postojala samo jedna građevna faza, koja
se jasno ocrtava na dva zadarska primjera - ostataci ziđa trgovina smještenih odmah uz
glavnu ulicu, ili ostaci crkve svete Marije - Stomorice, oba položaja na poluotoku - tada bi i
laičkom oku bilo jasno o čemu se radi.
Ovako će se konzerviranjem dobiti presijecanje i mrežu ziđa raznolikih vremenskih perioda. Iskreno, bilo bi najbolje zatrpati otkopano ziđe i otvoriti čitav prostor za kulturno-umjetnička zbivanja. Na ovaj način prostor Svetog Petra ostao je namjensko zakinut za otprilike 800-900 m².
Dakle, kod valorizacije položaja Svetog Petra u promidžbene i turističke svrhe došlo je do dvostrukog previda: prvi jest da prostor nije prepoznat kao prapovijesno svetište, a drugi se prirodno naslanja na prvi. Grad Makarska propušta priliku biti prvi ne u Hrvatskoj već na širem prostoru jugoistočne Europe prepoznavanja prapovijesnog, to jest domorodačkog predrimskog svetišta u samom centru grada, te istog uvrstiti u svoju bogatu ponudu kulturne baštine. Isti se odlučio za priču temeljenu na manje bitnom nalazu - spomenutoj krovnoj opeci s utisnutom psećom šapom: umjesto da bude samo omanji dio prepoznatljive ponude (jer je riječ o šapi
dalmatinera), od ove opeke se izgradila čitava priča, istinita, no ne tako bitna kao sama srž
prostora na kojem je ista nađena - svetište domorodačkog predrimskog stanovništva.