Otac napadnutog dječaka kaže kako ga najviše zabrinjava činjenica da se, unatoč ranijim prijavama i upozorenjima, nasilje ponavljalo.
Ovo je treći napad na moga sina. Sama činjenica da je netko uzeo šipku u ruku meni je strašna, a kamoli nešto s njom napraviti. Mene je socijalna radnica pitala što bih ja napravio. Postoje službe koje to moraju napraviti, a ne ja. Prva dva puta mladić je dobio prekršajnu prijavu jer je maloljetnik pa nije mogla biti podnesena kaznena prijava. Sada je kriminalistička policija prikupila dokaze i policija je napravila sve kako treba, no sud je opet odlučio da ga treba pustiti. Nismo upoznati ni s tim da mu je izrečena zabrana približavanja, a živimo svega 300 metara jedan od drugoga, rekao nam je Stipe Visković, otac napadnutog dječaka.
Nakon posljednjeg napada Visković se obratio javnosti, navodeći kako je njegov sin već treći put bio žrtva iste osobe te da je obitelj i ranije upozoravala nadležne institucije na problem.
Postoje trenuci u životu kada kao roditelj shvatiš da više nije dovoljno samo učiti svoje dijete da bude dobro, pošteno i da izbjegava sukobe. Dođe trenutak kada se zapitaš možeš li ga uopće zaštititi.
Razmišljao sam trebam li napisati ovu objavu. Nisam osoba koja privatne probleme iznosi u javnost, a još manje želim poticati mržnju ili pozivati na linč bilo kojeg djeteta ili njegove obitelji. Ovo pišem isključivo kao otac koji više ne zna kome se obratiti i koji smatra da sustav nije uspio zaštititi njegovo dijete.
Prije nekoliko dana moj četrnaestogodišnji sin po treći je put bio žrtva fizičkog napada iste maloljetne osobe.
Ovoga puta napad je bio posebno brutalan. Napadnut je s leđa metalnom šipkom. Zadobio je udarce u nogu, rame i trbuh, a nakon što je pao na tlo, udarci su se nastavili prema glavi. Pokušavajući zaštititi glavu, instinktivno je podigao ruku. Danas je ta ruka u gipsu. Završili smo na hitnom prijemu, a liječnici su potvrdili ozljede. I ne mogu prestati razmišljati koliko je malo nedostajalo da posljedice budu puno teže. Nekoliko centimetara lijevo ili desno moglo je promijeniti cijeli naš život.
Nažalost, ovo nije bio prvi put.
Prvi napad dogodio se na Staru godinu. Bengalkom mu je spaljena dukserica, a pritom mu je oštećen i aparatić za zube.
Drugi put dočekan je nakon škole i više puta udaren nogama u trbuh. O tom događaju iskaz je dala odrasla osoba koja je sve vidjela, a policija je provela svoje postupanje. Nakon svega vjerovali smo da će institucije učiniti ono zbog čega postoje - spriječiti da se nasilje ponovi.
Obraćali smo se policiji, Centru za socijalnu skrb, pravobraniteljici za djecu i nadležnom ministarstvu. Nismo tražili ničiju osvetu. Tražili smo samo da netko prepozna ozbiljnost situacije prije nego što bude kasno. Upozoravali smo da se bojimo novog napada. Govorili smo da ovo nije jednokratni incident, nego obrazac nasilnog ponašanja koji se ponavlja.
Na neke odgovore čekali smo mjesecima. Od mnogih institucija dobili smo tek formalne dopise i općenite odgovore. Dok su dopisi putovali od ureda do ureda, dogodio se i treći napad. Zato se danas pitamo, što smo supruga Anita i ja još trebali učiniti? Koliko puta dijete mora biti napadnuto da bi ga sustav počeo doista štititi? Trebamo li čekati da posljedice postanu trajne ili da netko izgubi život kako bismo svi rekli da se moglo reagirati ranije?
Najviše nas boli što je dječak koji je napadao mog sina bio dio našeg života. Bio je dobrodošao u naš dom. Jeo je za našim stolom, spavao kod nas, išao s nama na kupanje, na selo i dijelio djetinjstvo s mojom djecom. Tek kada se njegovo ponašanje počelo mijenjati, naša su se djeca od njega udaljila. Nikada nismo mogli zamisliti da ćemo jednog dana strepiti svaki put kada naš sin izađe iz kuće.
Posljednjih dana slušamo kako preuveličavamo događaje, kako prikazujemo iste modrice iz različitih kutova ili kako želimo nekoga ocrniti. Čak se iznose i tvrdnje da je naše dijete rasistički nastrojeno. Sve to odbacujemo jer jednostavno nije istina. O ovom slučaju postoje liječnička dokumentacija, policijski zapisnici i svjedoci. Ne tražimo da nam itko vjeruje na riječ - činjenice postoje.
Ovu objavu ne pišem zbog sebe. Pišem je zbog svog sina, koji me danas pita hoće li ga ponovno netko dočekati iza ugla. Pišem je zbog svakog roditelja koji vjeruje da se ovakve stvari događaju nekome drugome. I pišem je jer još uvijek vjerujem da kao društvo možemo bolje. Da nijedno dijete ne bi trebalo odrastati u strahu, a nijedan roditelj svake večeri razmišljati hoće li mu se dijete vratiti kući neozlijeđeno.
Ne tražimo mržnju. Ne tražimo osvetu. Ne tražimo ničiju javnu osudu. Tražimo samo ono što bi svako dijete trebalo imati, a to je pravo da bude sigurno. Zato vas molim da na trenutak zaboravite da se ovo dogodilo mom sinu i zapitate se: "Što da se ovo dogodilo mom djetetu?"
Više mještana Tučepa s kojima smo razgovarali kaže kako ih zabrinjava mogućnost ponavljanja sličnih incidenata te smatraju da nadležne institucije policija, sudstvo i sustav socijalne skrbi, trebaju pronaći rješenje kako bi se spriječilo ponavljanje nasilja i zaštitila djeca.