Četiri desetljeća spašavanja na Biokovu, stotine akcija, neprospavane noći, krvavi žuljevi, helikopterske akcije, potrage po liticama i odricanja koja razumiju samo oni koji su barem jednom ostavili obiteljski ručak jer je nekome u planini trebala pomoć. Sve to stalo je u plaketu koju je makarski HGSS-ovac Stipe Bušelić dobio za 40 godina djelovanja u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja.
No iza te plakete krije se puno više od “komada papira i metala”, kako sam kaže.
Kad bi ponovno mogao birati, sve bih opet ponovio. Planinarenje je stil života, a gorska služba samo nadogradnja. Kad si u toj priči, daš sebe maksimalno jer imaš empatiju prema ljudima kojima treba pomoć i to nama ne predstavlja opterećenje, kaže Stipe Bušelić.
Prve uspomene na planinu sežu još u djetinjstvo, kada je kao dječak vodio strane turiste po Biokovu.
Imali smo neke goste Nijemce i ja sam ih kao klinac vodio po Biokovu. To su bile avanture. Nismo išli markiranim stazama, nego kroz planinu kako smo mislili da treba. Jednom smo od Svete Kate u Tučepima završili među liticama pa smo se morali vratiti nazad. Imao sam tada šest ili sedam godina, a vodio sam starije od sebe, prisjeća se Stipe Bušelić uz smijeh.
Njegov put prema HGSS-u počeo je još krajem 70-ih kroz planinarstvo i speleologiju u HPD-u Biokovo.
1979. godine prošao sam opću planinarsku školu HPD-a Biokovo. Tada smo svi bili zajedno, skupa u školu, skupa u planinu, skupa vani i većinom na ragbi. Gorska služba tada je bila dio planinarskog saveza i kad bi netko prepoznao da si za to, dobio bi poziv za tečaj i krenuo bi cijeli proces školovanja, prisjeća se Bušelić.
U HGSS Makarska uključio se 1986. godine, nedugo nakon osnivanja stanice.
Naši osnivači bili su Milan Bulatović, Borut Kurtović i Drago Erceg. Tada smo bili ispostava Stanice Split. Biokovo je oduvijek bilo posebno zahtjevno područje. Ljudi često spominju Velebit, ali Biokovo je Velebit u malome. Od mora do vrha Svetog Ilije imate ogroman uspon na vrlo kratkoj udaljenosti i upravo zato su ovdje akcije među najtežima u Hrvatskoj.
Prvih godina nije bilo moderne opreme ni logistike kakvu HGSS ima danas.
Dođeš na tečaj sedam dana s oskudnom opremom koju si kupio u Trstu. Fiksne pancerice, krvavi žuljevi, plikovi po nogama. Danas ljudi imaju vrhunsku opremu, a mi smo tada radili stvari koje teško da bi i specijalci radili. Ali nitko nije odustajao jer smo tamo bili svojom voljom i iz ljubavi, kaže.
S vremenom je HGSS prerastao iz entuzijastične ekipe planinara u ozbiljan sustav spašavanja.
Prije smo koristili svoja auta i svoju opremu. Tek nakon osnivanja Hrvatske i zakonskog uređenja HGSS-a počelo se rješavati financiranje. Danas se služba financira kroz državu, županije i lokalne samouprave. Interes svih je da HGSS bude jak jer sigurnost je jedna od ključnih stvari kad turisti biraju destinaciju, objašnjava.
Makarska stanica danas pokriva golemo područje od Cetine do Neretve, uključujući granicu s Bosnom i Hercegovinom.
Imamo 63 člana, potražni K9 tim, letače spašavatelje, operatere dronova, ljude za spašavanje na vodi, voditelje potraga i kartografe. To su sve specijalnosti koje trebate kad krenu ozbiljne akcije. Puno nam pomažu helikopteri. Godinama radimo s vojskom, a od ove godine trebali bismo imati i jedan Bell helikopter stacioniran na Lošinju, kaže Bušelić.
Godišnje imaju između 40 i 50 intervencija.
Pola su turisti avanturisti koji krenu na Biokovo u japankama bez vode zbog selfija, a pola su domaći ljudi. Dovoljna je jedna kriva procjena, uganuće ili silazak s markirane staze da nastane problem, govori.
Jedna akcija posebno mu je ostala urezana u sjećanje. Spašavanje strane državljanke na Paklinama iznad Topića.
Sišla je s markirane staze niz točilo jer joj se činilo bliže. Završila je među stijenama i teško se ozlijedila. Helikopter nas je prebacio iznad lokacije, ali problem je bio što nije znala objasniti gdje se nalazi. Rekli smo joj da svijetli mobitelom i kad smo u sumrak vidjeli to malo svjetlo među konturama planine, znali smo da imamo šansu, prisjeća se.
Akcija je trajala cijelu noć.
S nama je bila doktorica i mislim da bez nje ta žena ne bi preživjela. Davala joj je infuziju cijelu noć dok smo je spuštali niz litice. Mi nosimo nosila, a usput držimo infuziju. Kad smo pred zoru došli blizu dna, helikopter ju je pod reflektorima izvukao zajedno s jednim spašavateljem. Taj osjećaj kad znaš da je netko preživio zbog vas, to se ne može opisati, kaže.
U dosadašnjoj karijeri u HGSS-u odradio je između 250 i 300 akcija.
U ovih 40 godina bilo je svega. Od djece do odraslih, suicida i nažalost stradalih ljudi. Takve situacije ostave traga na čovjeku. Mi smo puno puta govorili da bi negdje na Zapadu nakon takvih situacija imali redovitu psihološku pomoć jer kad prolaziš takve scene, to ostavlja trag. Nalazili smo ljude nakon pet ili šest dana po ljetnim vrućinama, ali uvijek smo sve odradili dostojanstveno koliko smo mogli”, kaže Stipe Bušelić.
HGSS-ovci često na teren odlaze usred privatnih i obiteljskih trenutaka.
Dogodi se krštenje, ručak, obiteljska fešta i zazvoni mobitel. Nema razmišljanja. Ako doma nije hitna situacija, ostavljaš sve i ideš. Bilo je puno puta prigovora i žuganja, ali obitelji s vremenom nauče na taj način života, iskreno govori.
Kroz HGSS Makarska prošlo je oko 120 ljudi.
Ostanu oni koji to stvarno nose u sebi. To je nešto humano, potreba da pomogneš drugome. Kad nekoga spasiš i vidiš taj izraz lica, taj osmijeh, to je najveća nagrada. Nekad ti i suza krene, kaže Bušelić.
Na nedavnom zboru spašavatelja u Šibeniku dobio je plaketu za 40 godina rada u HGSS-u.
Ta plaketa je komad metala, ali drago ti je da netko to prepozna. Ipak, ja sam samo jedan od mnogih. HGSS je jak upravo zbog svih ljudi koji daju dio sebe za nešto što je opće dobro, zaključio je Stipe Bušelić.
